Kinematografija i novinarstvo dugo godina imaju neraskidivu vezu. S početka 20. stoljeća novinarske priče inspirisale su desetine, možda i stotine filmova.
Opće je poznato da scenaristi provode dosta vremena uz novine, kako bi upijali sve eventualne ideje iz kojih se može proizvesti film koji će zaraditi neke novce, ali možda i postati kultno ostvarenje.
S druge strane, svjedoci smo bizarnih naslova u kojima je istina čudnija od same priče, koje mogu biti toliko bizarne da im je jednostavno suđena ekranizacija.
U nastavku vam donosimo listu najpoznatijih filmova koji su originalno inspirisani novinskim članicima, pričama iz magazina i žurnala.
TOP GUN (1986)
U maju 1983 godine članak pod nazivom “Top Guns” pojavio se u izdanju California Magazine. Ehud Yonay je potpisnik redova u kojima je opisivao borbene pilote i njihove svakodnevnice.
Posjetio je bazu u San Diegu, kojoj je dao ime “Fightertown USA” (Grad boraca), opisavši je kao “Rat zvijezda na zemlji”.
Rezultat priče bio je film Top Gun tri godine poslije, koji je bio najunosniji film godine. Tom Cruise i Val Kilmer su nakon toga postali megazvijezde, a sam film imao je kasnije dosta uticaja na američku Mornaricu, gdje je broj aplikanata porastao za 500 posto.
FEAR AND LOATHING IN LAS VEGAS (1998)
Članak pod imenom “Divlje putovanje u srce Američkog sna” je u dva dijela objavljen u magazinu Rolling Stone 1971. godine.
Odiseja u Gradu svjetala je bila literalni šok čitatljima, budući da je dolazila u pratnji grotesknih fotografija.
Terry Gilliam, režiser filma je sa Hunter S. Thompsonom, autorom članka (kojeg je kasnije glumio Johnny Depp) rekreirao scene koje su Thompson i njegov kolega prošli u Las Vegasu.
Film je postao instant kult, dok mu kritika uopće na početku nije bila naklonjena. Thompsonovo pisanje su okarakterisali kao ”apokaliptično”, uz povremene komentare da nije vjerodostojno prikazao stanje stvari, te da je bespotrebno koristio brutalni humor.
U svakom slučaju, malo ko će se naći da nije pogledao klasik sa Deppom i Beniciom Del Torom iz 1998. godine, koji su vrijedni divljenja zbog odrađene uloge.
ARGO (2012)
Ideja na papiru izgleda jako besmisleno. Grupa CIA-inih agenata finansira lažni film naučne fantastike, glume Kanađane kako bi spasili grupu radnika američke ambasade u Iranu kojem prijete civilni nemiri.
Suštinski, živa istina. ”Kako je CIA lažni scenario iskoristila da spasi amerikance iz Teherana” je naslov teksta Joshue Bearmana iz 2007. godine, objavljenom u Wiredu.
Ispričano je kako je Tony Mendez napravio misiju za spašavanje šest zemljaka iz Irana, koji su se krili u kući kanadskog ambasadora u Teheranu.
Chris Terrio, scenarista filma Argo, te Ben Affleck, glavni glumac i režiser ostvarenja su revidirali priču, i 2012. godine napravili film koji je dobio Oscara za najbolje ostvarenje te godine.
Ono što je bila nuspojava jeste to što je iranska i kanadska publika negodovala rezultatom, jer su smatrali da je priča promašena i da se stavlja u pogrešan kontekst.
A NIGHTMARE ON ELM STREET (1984)
Radnja centrirana oko osvetoljubivog duha, koji napada tinejdžere u snovima, imena Freddy Krueger je (većinom) zasnovana na mašti Wes Cravena.
Ali, Craven je priznao da je od 1983. do 1987. godine bio ”zaljubljen” u dio novina L.A Times, koji je objavljivao ”Smrti iz noćnih mora”. Ti članci su bile priče azijskih izbjeglica koji su umirali tokom noći skoro na isti način. Usred sna su se budili vrišteći, a ujutro bi ih pronašli mrtve.
Priča o Freddy Kruegeru koji ima status simbola ”slasher” žanra, ali i ikone pop-kulture osamdesetih godina je također bio stvarna ličnost. Njega je u filmovima glumio Robert Englund, ali je zapravo Freddy Krueger bio beskućnik kojeg je Craven poznavao, odnosno kojeg se plašio kao jedanaestogodišnji dječak.
SATURDAY NIGHT FEVER (1977)
Vincent je mlad momak koji radi dosadan posao tokom sedmice, a vikendom je zvijezda kluba 2001. Odyssey u Brooklynu.
Iako je priznato da je većina filma zapravo plod fikcije, pa i priča Nik Cohna iz 1976 godine objavljena u New York Magazinu je djelimično lažna, što je i sam priznao – nisu mogli spriječiti uspjeh što teksta kao forme, ali nakon toga i filma.
Prestižni filmski kritičari su od ovog filma na neki način napravili pokret, dico muzika nikad nije bila popularnija, a soundtrack filma je postao jedan od najprodavanijih albuma svih vremena.
John Travolta je dobio nominaciju za Oscara, karijera mu je vrtoglavnom brzinom krenula ka vrhu, a godinama nakon toga bio je prvi izbor režisera za uloge koje su uslijedile.
DOG DAY AFTERNOON (1975)
Tri godine prije izlaska filma, 22. augusta, u New Yorku su dvojica muškaraca opljačkali banku. Policija i FBI su se hiljadama puta suočavali sa takvim stvarima, ali nisu bili ni svjesni da se tog datuma odigrala jedna od najčudnijih i najsmješnijih pljački svih vremena.
Mjesec dana nakon pljačke, u magazinu Life, P.F Klunge je objavio priču pod nazivom “Momci u banci”, u kojoj je opisao dvojicu hroničnih gubitnika, Johna Wojtowicza i Salvatore Naturalea, odnosno način na koji su oni osvojili srca i pažnju svih stanovnika New Yorka.
“Dog Day Afternoon” je bio hit u kinima. Sidney Lumet je energično odradio režiju, što je dodatno doprinijelo priči, dok je scenario uredio Frank Pierson.
Al Pacino je naravno bio vodeća uloga, dok je Naturalea glumio John Cazale. Cazale je godinu nakon premijere filma i preminuo ostavivši iza sebe pleyadu kultnih ostvarenja u kojima je glumio poput prva dva dijela Godfather trilogije, Deer Hunter ili The Conversation.
ON THE WATERFRONT (1954)
Priča Malcoma Johnsona je 1949. godine dobila nagradu Pulitzer za lokalno izvještavanje. On je napravio seriju od 24 članka pod imenom “Crime on the Waterfront”, koji su se objavljivali u New York Sun novinama.
Johnson je zbog svoje priče dosta puta bio napadan, dobivao je prijetnje smrću kao i članovi njegove porodice, budući da je tema bila organizovani kriminal obale New Yorka i New Jerseyja.
Film je nastao 1954. godine, a smatra se jednim od najboljih ikada ”skuhanim u Hollywoodskom kazanu”. Osam Oscara je najbolji dokaz, a između ostalog za najbolji film, režiju i glumca.
Neponovljivi Marlon Brando je nakon te uloge primijenio glumu zauvijek.
Elia Kazan i Budd Schulberg su adaptirali priču za ekran, a i dan danas ovo se smatra jednim od najrizičnijih scenarija, budući da je Kazan imenovao članove političkog vrha koji su prešutno odobravali zločine s kraja četrdesetih godina.
