Na današnji dan prije tačno 15 godina javnost Bosne i Hercegovine i cijelog regiona potresla je vijest o smrti Adija Lukovca, istaknutog bosanskohercegovačkog umjetnika, muzičara, kompozitora filmske muzike, čovjeka koji se smatra pionirom elektronske muzike u BiH.

Tog 18. juna 2006. godine napustio nas je istinski genije, unikatni i neprikosnoveni muzički virtuoz, čovjek sa nezapamćenom raskoši talenta, kolosalni muzički um, brilijant. Tog dana napustio nas je “Mozart” bosanskohercegovačke muzičke scene, Adi Lukovac.

Iako je ovaj svijet napustio rano, u 36. godini, Adi je iza sebe ostavio mnogo. Ono što je ostavio nesumnjivo je čista umjetnost, koja će uvijek biti neizbrisiv trag i potvrda o tome kakvom umjetničkom širinom je Lukovac raspolagao. Njegov muzički opus, taj istančani i nepogrešivi osjećaj za svaki ton, uvijek će slušaoca tjerati da u sebi postavlja pitanje: “Šta bi bilo da je duže ostao s nama?”

“Adi je bio jedinstven čovjek”, kaže na samom početku razgovora za Anadoliju bh. reditelj Dino Mustafić, autor kultnog filma “Remake” (2003.), na kojem je imao priliku sarađivati s Lukovcem. Riječ je o Mustafićevom debitantskom igranom filmu za koji mu je Lukovac komponovao muziku, a iste godine objavio i soundtrack album, zbirku remixa tema iz filma.

Nenadoknadiv gubitak

“Koliko god je vremena prošlo od tog tužnog dana kada nas je napustio, svaki put osjetim iznova emociju i jedan nenadoknadiv osjećaj gubitka. S druge strane, sretan sam da sam imao priliku poznavati ga, s njim surađivati, i na neki način otkrivati sve ono što je Adi imao u svom talentu za muziku”, kaže Mustafić.

Naglašava kako je Lukovac bio strasno opredijeljen za muziku, pionir u stilu i izrazu onoga što se na ovim prostorima kasnije nazivalo i elektronska muzika.

“Volio je eksperimentirati sa muzikom, volio se izražavati u svim domenima, tako da je bio sklon raditi i na filmu i u teatru, gdje je napravio ne onoliko koliko bismo mi voljeli i željeli, ali s onim što je uradio ostavio je dubokog traga. To su danas sigurno parametri jedne muzičke modernosti u BiH i izvjesno je da Adi Lukovac uživa jedan status svojevrsnog simbola ili muzičke ikone jednog posebnog urbanog duha, senzibiliteta, jedne modernosti u muzici koju je napravio. Ja sam volio njegovu muziku i njegov rad, slušao često, jer je u isto vrijeme bila emotivna, bila je njegova lična, a bila je nekako i konteplativna. Sve to je on uspijevao da objedini u sebi, jednu jednostavnost u životu i kompleksnost u njegovom muzičkom izražaju. To je bio Adi Lukovac”, priča Mustafić.

Govoreći i o tome kako je došlo do saradnje na filmu “Remake”, Mustafić otkriva kako do tada lično nije poznavao Lukovca, odnosno poznavao ga je samo preko njegove muzike.

“Ja sam slušao njegovu muziku i onda sam odlučio, kada sam pročitao scenario, da uzmem za kompozitora Adija Lukovca, kojemu je to bio prvi rad na filmu, a i meni također. Bili smo obojica debitanti”, kaže Mustafić.

Tada počinje njihovo intenzivno druženje, koje se razvija i u prijateljstvo. Proveli su dosta vremena zajedno, putovali, imali priliku razgovarati o filmu, o muzici. Mustafić kaže kako su tada vidjeli da se u mnogim stvarima podupiru, da vole iste stvari, da cijene iste autore.

“Remake” je uvijek i sjećanje na Adija

Mustafić dodaje i to kako je Adi imao nevjerovatan talenat da na osnovu slike montiranih sekvenci piše muziku. Lukovca je, dodaje, cijenio i volio jer kod njega muzika nikada nije bila ilustracija i nije bila atmosfera, nego je ona bila jedan novi semantički plan tog kadra. Muzika se s njim organski stapala i postajala neraskidiva sa tom scenom.

“Tako su pojedini muzički akcenti u filmu ‘Remake’, kao što je i sevdalinka ‘Il’ je vedro, il’ oblačno’, u Adijevom aranžmanu sa, nažalost, preminulom Eminom Zečaj, nešto što je označilo taj film. Ta logorska scena je tek uz Adijev rukopis dobila onu fizionomiju, onu emociju i onu ideju koju sam ja želio i istaknuti u knjizi snimanja”, pojašnjava Mustafić.

Podvlači kako je za njega rad na filmu “Remake” uvijek sjećanje i na Adija Lukovca, posebno zbog činjenice da je album sa muzikom iz filma bio jedan od najslušanijih i najcjenjenijih. Lukovac je kasnije radio i muziku za predstavu “Tvrđava”, u režiji rahmetli Sulejmana Kupusovića.

“Adi je očigledno pokazao jednu visoku autorsku zrelost, potentnost, modernost, intrigantnost i za film i teatar”, smatra Mustafić.

Upitali smo ga i to kakva je bila njegova reakcija kada mu je Lukovac prvi put pustio da čuje muziku za “Remake”.

“Ja sam često sjedio s njim i on mi je svirao, pa smo gledali sliku, pa to komentarisali, zaista je to proizilazilo u jednoj interakciji. Osjetio sam uzbuđenje, jedan nemir u stomaku. Uvijek tako percipiram dar drugoga. Osjetim jedan adrenalin sreće, divljenja, neku čudnu vezu između mene koji sam slušalac ili gledalac i tog neprikosnovenog dara koji vas obasipa, grli. Takav je bio Adi, bio je čovjek kojeg se mora voljeti, ja sam ga mnogo volio, bili smo kasnije vrlo bliski prijatelji, dijelili mnogo toga. Što mogu samo reći za prijatelja. Nadam se da je na onom drugom svijetu sretniji nego je bio ovdje”, zaključuje Mustafić.

Adi Lukovac rođen je 1970. godine u Sarajevu. U svojoj muzici je uvijek provlačio etno motive (saz, napjevi), i dugo vremena djelovao skupa sa grupom Ornamenti, koji su bili bliski ideji “elektro ambijent etna“. Osnovali su i etiketu PSW (Post War Sound) kao i studio, pod kojom su i objavili svoja dva albuma “Pomjeranja” i “Fluid”. Bio je saradnik Dine Merlina na albumu “Sredinom“. Osim “Remakea”, njegova muzika krasila je filmove “Put na mjesec” Srđana Vuletića i “Sindrom” Ines Tanović.

Stradao je u teškoj saobraćajnoj nesreći 18. juna 2006. godine u Blažuju, nadomak Sarajeva.