Kad je umrla moja majka koja je bila jako vezana za mene, svi su rekli: Jao, šta će sada Mira? Imala sam maloga sina, ali znala sam da će me čuvati glumci, kaže za Nova.rs dramska umjetnica Mira Banjac.

Prije gotovo 75 godina Mira Banjac stala je prvi put na pozorišnu scenu. I za ovih sedam i nešto decenija, odigrala je na desetine i desetine uloga u Sremskoj Mitrovici, Banja Luci, Srpskom narodnom pozorištu, Ateljeu 212, scenama diljem bivše Jugoslavije, Evrope, svijeta. Nebrojene su role iza Mire Banjac na filmu, televiziji, u radio dramama. Kao i uloge, nabrajati sve nagrade koje je dobila tokom karijere nezahvalan je posao.

No, posle „Dobričinog prsten“, Sterijine i Nušićeve nagrade, ili Žanke i Oktobarske, ili Zlatne arene, i „Aleksandra Lifke“ stiglo joj je ovih dana jedno neobično priznanje – nova sala bioskopa Abazija na Paliću nosit će ime Mira Banjac. Iako je dijeli koji mjesec od 93. rođendana, dočekujući novinare u toj renoviranoj dvorani tokom 29. Festivala evropskog filma Palić, uskliknula je kako je uistinu jedna „mala, jednostavna mučenica koja je dogurala i do svoje bioskopske sale“.

Podsjetila je usput na riječi njene koleginice iz Ateljea, Ružice Sokić prije nego što je izdahnula: “Samo da me ne zaborave…”

Otuda je u razgovoru za Nova.rs najprije pitamo da li je strah svakog glumca da ga ne zaborave?

“Mislim da jeste, jer glumac sve to što je predao, predao je ljudima. Ako ljudi zaborave, onda nekako ostane u vazduhu neka praznina koja nije ispunjena onim čime su bili ispunjeni ljudi koji su se davali umjetnosti”.

Koliko je jedna bioskopska sala koja će nositi vaše ime još jedan trag nezaboravu?

“Apsolutno. Upravo to što ste rekli. To je trag nezaborava. Prvo dobiti na poklon bioskop je nevjerovatno, ali znate sada to ime treba čuvati. To se ne smije kompromitovati, to ne smije da ode u neke druge vode, na primjer finansijske. Ona je “napravljena” iz duše, i treba da ima dušu. I to dušu umjetnika, dušu ljudi koji će tu raditi. Inače će sve da postane komercijala. A to onda više nije to. Za mene je i dalje šok što sam dobila bioskop. Zaista jedan veliki šok!”

Ako se ova sala ne smije kompromitovati, kako to postići? Kako ste vi kao glumica decenijama odoljevali da se ne kompromitujete, naročito u zemlji u kojoj je to na cijeni?

“To mi je bilo jako bitno. Recimo, ja sam izašla iz cijele svoje karijere poslije više od 70 godina čista, i svi ljudi koji se bave ovim poslom ostali su moja porodica. Ja se nisam zamjerila sa svojim cehom, nisam se zamjerila s ljudima s kojima sam radila, ni sa kim. Ostali su moji prijatelji i porodica. Sjećam se kada je umrla moja majka, koja je bila jako vezana za mene, a pritom sam ja tada bila dosta mlada, svi su rekli: “Jao, šta će sada Mira?” Imala sam maloga sina. Ali, rekla sam tada, sasvim slučajno, jednu rečenicu koja mi je i danas urezana u sjećanje: “Pa, mene će čuvati glumci”. Toliko sam vjerovala u tu porodicu. Tako je i bilo, a to jeste porodica!”

Ali, teško je opstati, a ne podilaziti?

“Jeste, teško je. Morate znati u čemu je stvar. Morate znati gdje pripadate, profesionalno, a šta je privatan život. Tu mogu da se dese neka mešetarenja. Ali, ako ste to odvojili i kažete sebi: “Ovo je moj grijeh, a ovo drugo mora biti čisto do kraja”, onda je sve u redu. Otkriti ravnotežu – šta se može, a šta ne. I ne treba se potrošiti odmah na početku i da onda nemate čime da vučete svoju karijeru”

Srećemo se na filmskom festivalu na Paliću, u bioskopskoj sali koja je ponijela vaše ime. Ali, ostavimo film po strani na trenutak, jer ste kao glumica stasali i rasli u teatru, a Dušan Kovačević je ovih dana pominjao da se naredne godine navršava pet decenija od premijere “Radovana Trećeg” u Ateljeu?

“Teatar je bio i ostao moja ljubav. Teatar je ono što je mene stvorilo! Film i svi drugi mediji su samo dopunili moju karijeru, ali teatar me je stvorio. Osnova i srž moje karijere jeste pozorište”

To je interesantno, zato je pozorište samo taj tren dok se igra predstava, a film ostaje za sva vremena…

“Naravno, ali pozorišna umjetnost je, kako kaže Isidora Sekulić, jedina življena umjetnost! Ona vrijedi dotle dok se živi. I to je nemjereljivo, ne može da se uporedi sa nekim drugim medijima, i svaki glumac koji je filmski, i ostvaren već onoliko u karijeri reći će vam da je pozorište njegova ljubav”

Nažalost, iz pozorišta ste se povukli, ali od filma još uvijek ne odustajete?

“Da, snimam još uvijek ponešto. Ali, pozorište sam morala da ostavim, jer sam shvatila da je to, za mene, jedan zatvoren životni krug. Kada sam se iz Beograda preselila u Novi Sad shvatila sam da ne mogu više putovati. Pozorište traži čovjeka od jutra do mraka. Tu su turneje, gostovanja, stalno predstave, moraš biti posvećen teatru od kad ustaneš dok ne zaspiš. Ja sam shvatila da ja to prosto fizički neću moći više. I nisam više htjela da se vraćam u tu avanturu zvanu pozorište, iako ga i danas pomno pratim. I sve znam!

Stalno govorite: “Na zalasku sam života”…

“Pa, jesam, to su činjenice da sam na zalasku. To nije neka moja emotivna tuga. Opet, što kaže Isidora: “Treba biti spreman i čistiti se”. To je to! Biti spreman, čistiti se, i čekati da te Gospod Bog pozove”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad