Svjetski fenomen zvani „The Last Of Us“ (slob. prev. Posljednji od nas) svoj put počeo je zvaničnom najavom razvoja istoimene video igre u decembru 2011. godine. Premijeru je imao u junu 2013. godine na platformi Playstation 3 i nedugo zatim postao veliki gamerski bestseler, praćen ozbiljnim kritičarskim superlativima i naglim rastom fanovske baze.

Piše: Mario Radišić

Brzo će uslijediti brojna priznanja za Igru godine kao i sve učestalija etiketiranja da se radi o najboljoj video igri ikada kreiranoj. Pokazat će se da „The Last Of Us“ definitivno nije tek još jedna komercijalna konzolska tvorevina već istinski vjetar promjena unutar moćne multimilionske gamerske industrije. Dizajner, kreator i scenarist igre Neil Druckmann pomjerao je granice onoga što medij može učiniti.

„The Last Of Us“ se na papiru doimao kao tipična survival horor igrica o postapokaliptičnom svijetu i zombi pandemiji. Međutim, Druckmannov izričaj je bio sve samo ne tipičan. Njegova priča je imala snažniji naglasak na slojevitoj karakterizaciji umjesto na klasičnim gamerskim dvodimenzionalnim likovima, na intimnim tragedijama umjesto na epskim bitkama, na emotivnom nauštrb adrenalinskom ugođaju.

Druckmann je dokazao da su video igre stvaralački format koji je u stanju da napreduje narativno i idejno i da se nosi sa kompleksnim socijalnim i društvenim temama kao bilo koji drugi umjetnički alat izražavanja. Rezultat takvog pristupa je stvaranje impozantne medijske franšize čijoj kulminaciji smo nedavno svjedočili premijernim prikazivanjem HBO-ove televizijske serije „The Last Of Us“, ambiciozne adaptacije konzolskog izvornika.

Pozitivan ishod obećavalo je uključenje u projekt idejnog tvorca Druckmanna koji je radio na predlošku zajedno sa scenaristom Craigom Mazinom, osvajačem Emmyja za scenarij i režiju izvrsne mini serije „Černobil“. Također, nama, publici u Bosni i Hercegovini, pogotovo značajna je bila informacija da će jednu od epizoda serije režirati Jasmila Žbanić, što predstavlja ne samo Jasmilin hollywoodski debi već ujedno i izuzetno značajno postignuće za BH filmaše.

No, „The Last Of Us“ je i dalje zazivao određeni nivo zadrške i sumnje u vrijednost i svrhovitost ovakvog projekta.

Nametalo se pitanje: Šta to novo Druckmann i Mazin imaju reći ili ponuditi u žanru više nego dovoljno eksploatiranom u posljednjih dvadesetak godina? Ispostavit će se … sasvim dovoljno toga.

Godina je 2003. i Zemlju je pogodila strahovita gljivična infekcija koju je inicirala mutirana verzija gljive kordiceps. Fungus se razvija tako što ubije i preuzme kontrolu nad tijelom domaćina i potom se širi ugrizom inficiranog tijela. Velikom brzinom infekcija se pretvara u globalnu pandemiju i svijet tone u anarhiju i haos.

Dvadeset godina kasnije, prostor nekada poznat kao Sjedinjene Američke Države sada je opustošeno područje zagušeno inficiranim zombijima i područje koje kontrolira profašistička, militaristička i totalitarna organizacija FEDRA i brojne paravojne frakcije.

Joel (Pedro Pascal) je srednjovječni krijumčar kojeg je istrošila i emotivno očvrsnula pogibija kćerke na početku pandemije kao i dvadeset godina preživljavanja u neljudskim uvjetima. On u zamjenu za namirnice nevoljko pristaje da izvede četrnaestogodišnju djevojku Ellie (Bella Ramsey) iz karantinske zone u Bostonu pod kontrolom FEDRA-e. Ellie je, čini se, velika nada za spas čovječanstva, prva osoba za koju se sa sigurnošću zna da je imuna na infekciju.

Joelov cilj je odvesti Ellie do bostonskog predgrađa Beacon Hill i predati je Krijesnicama, pokretu otpora koji nastoji svrgnuti fašističku vlast i ponovo izgraditi demokratsko društvo.

U teoriji, „The Last Of Us“ kao televizijska serija nije trebao funkcionirati. U svom fundamentu i ogoljenom sinopsisu, Druckmannova priča zvučala je vrlo slično nebrojenim drugim filmovima i serijalima koji su prosto preplavili velike i male ekrane posljednjih godina. Činilo se da je riječ tek o još jednom hibridu postapokaliptičnog narativa o preživljavanju i horora, kombinaciji kakvu smo u skorije vrijeme mogli vidjeti u filmovima kao što su „Tiho mjesto“, „World War Z“ ili „Bird Box“ ili televizijskim serijalima poput „The Walking Dead“, „Sweet Tooth“ ili „The Rain“. Koliko god to zvučalo apsurdno ali doima se da je period Covid pandemije samo dodatno pojačao interes i apetit publike za diskursima koji su kontemplirali kraj svijeta kakvog poznajemo. I možda upravo u stvarnoj globalnoj krizi koju je svijet proživio možemo iščitavati razloge velikog uspjeha serije „The Last Of Us“.

Naime, scenaristi Druckmann i Mazin su u svom uratku tretirali jedan kontekst mnogo detaljnije i sadržajnije od većine svojih prethodnika – humanost. Njihova vizija razorenog svijeta nije samo arhetipska, dvodimenzionalna priča o pronalaženju ljudskosti u neljudskom ambijentu već uistinu prepoznatljiva freska mikrokosmosa u kojemu se zrcali naš sopstveni duboko oštećeni makrokosmos. U periodu pandemije Korona virusa svi smo mi na različite načine osjetili ili proživjeli neprirodne okolnosti i restrikcije i svjedočili tragičnim sudbinama. „The Last Of Us“ tu bliskost sa aktuelnim trenutkom i dojam angažiranosti postiže fokusiranjem na pojedinca i individualne egzistencijalističke slutnje.

Oportunizam, paranoja, siromaštvo, bol, strah, trauma, bezizlaznost i nedostatak kontrole samo su neke od osjećaja ili karakteristika Druckmannovih protagonista (kako glavnih tako i sporednih) sa kojima je bilo jednostavno uspostaviti emotivnu konekciju. Usmjeravanjem pažnje na prizemni sentiment i svakodnevicu preživljavanja, Druckmannova vizija je mnogo bliža svjetonazoru kakvog smo mogli vidjeti u filmu Alfonsa Cuarona „Djeca čovječanstva“ ili prošlogodišnjoj mini seriji „Stanica jedanaest“ nego u već pomenutim prethodnicima. Pri tome vrlo je značajna bila i uvjerljiva konekcija dvoje glavnih junaka serije, Joela i Ellie, koje su upečatljivo interpretirali Pedro Pascal i Bella Ramsey, glumački dvojac koji je već zajedno surađivao na seriji „Igra prijestolja“. Također, svakako vrijedi spomenuti da je scenaristički duo Druckmann-Mazin više nego uspješno napravio tranziciju sa video igre na televizijsko platno, istovremeno ističući ono što je igru činilo posebnom i čineći je opipljivom i dojmljivom svima onima koji nikada nisu imali priliku istu zaigrati (uključujući potpisnika ovih redova).

S obzirom da su se do sada ekranizacije video igara praktično bez izuzetka pokazale katastrofalnim, to „The Last Of Us“ nedvojbeno čini najboljom adaptacijom igre viđenom do sada. Nakratko ćemo se osvrnuti i na šestu epizodu nazvanu „Kin“ (slob. prev. Rod), u režiji naše redateljice Jasmile Žbanić. „Kin“ je emotivno snažno poglavlje priče ali i poglavlje priče koje ne nudi dublje prodiranje u glavni zaplet. Umjesto toga, njegovo težište okrenuto je ka boljem razumijevanju odnosa Joela i Ellie, intenzivnijoj studiji njihovih karaktera i zajednice koja ih okružuje.

Na kraju, uvijek je nezahvalno pisati recenziju televizijske serije nakon samo jedne sezone jer se radi o projektu koji je još uvijek u fazi rađanja, pronalaska sopstvenog identiteta, određenja i bez perspektive konačnog ishodišta.

No, ako istu promatramo kao projekt u razvoju, onda možemo reći da je riječ o snažnom i kompetentnom materijalu kojeg čini se tek čeka intrigantna i svijetla budućnost.