Završena je osmina finala Evropskog prvenstva – vidjeli smo nekoliko odličnih utakmica, neka iznenađenja i pojedince koji su se istakli. Evo osvrta na ono što je obilježilo vikend na Evrobasketu.
Hrvati su neprijatno iznenađenje, očekivao sam da će pružiti jači otpor reprezentaciji Rusije. Mislio sam da mogu da se nose sa njima, ali početkom treće četvrtine potpuno su se predali iz apsolutno nepoznatog razloga, to se lijepo vidjelo po njihovom ponašanju na terenu i po nivou zalaganja, kao da nisu bili isti igrači.
Svi govore o tom silasku sa postolja prije 22 godine, ali naravno da njihovi neuspjesi nemaju nikakve veze sa time. To je pitanje mentaliteta – svaka im čast za vaterpolo, rukomet i fudbal, ali u košarci nemaju mentalitet kao što ga ima Srbija. Nisu košarkaška nacija – imaju mnogo dobrih pojedinaca, ali nešto ne funkcioniše kada se skupe i kada treba da igraju zajedno. To je očigledno i to je tako već dugi niz godina, vidi se da ne postoji hemija.
Crna Gora je također bez energije ušla u meč sa Letonijom, ali to je sasvim druga priča jer je razlika u kvalitetu velika, ne možemo da poredimo crnogorske igrače sa letonskim. Crna Gora ima dva izvanredna igrača, Vučević i Dubljević stvarno su klasa, ali ostali jednostavno nisu na tom nivou.
Sa druge strane, Porzingis i mlađi Bertans igraju u NBA, dok su ostali igrači uglavnom po Španiji i ostalim jakim ligama, imaju iskustvo iz Evrolige – Strelnijeks, Dairis Bertans, Tima je sjajan, a Blums ima mnogo jakih utakmica iza sebe. Jednostavno su kvalitetniji, što se i pokazalo na utakmici – iskren da budem, nisam ni očekivao jači otpor Crne Gore jer poznajem i jedne i druge i bio sam svjestan da su Letonci duplo jači. Mislim da Letonci mnogima mogu da zagorčaju život.
Velika razlika u kvalitetu vidjela se i između Španije i Turske – ko je malo više obraćao pažnju, mogao je da vidi da su Španci igrali možda sa 60 posto snage. Braća Gasol su dominantni u odnosu na turske centre, faktički je tu jedino Erden, mislim da će se Španija uozbiljiti kada to bude potrebno. Velikanima kakvi su Pau i Mark Gasol, Navaro i Rodriges teško je nekada da pronađu motivaciju za takve utakmice, onda malo i kalkulišu – znam kako je, igrao sam na tom nivou i nekada jednostavno ne možeš da se motivišeš kao za kasnije faze takmičenja.
Isto to mislim da se dogodilo i Srbiji u sudaru sa Mađarskom, igrali smo sa 60 posto snage i zato na osnovu te utakmice možda i ne treba da izvlačimo neke zaključke. Mađari su bili našpanovani i maksimalno motivisani da pokažu da mogu da igraju s takvim ekipama – zato i razlika nije bila tolika, ali pitanje pobjednika nije se postavljalo nijednog trenutka. Jednostavno, to je bila utakmica koju je Srbija morala da pobijedi i tako se i desilo.
Finska jeste bila iznenađenje, igrali su dobro, ali pokazalo se da to nije ona ista ekipa kada ne igraju pred svojim navijačima. Igrali su na krilima publike kao u transu, ali bilo je očekivano da Italijani pobjede – ruku na srce, kvalitetniji su. Za Finsku uglavnom igraju anonimusi i Italija je lako došla do pobjede.
Pojedinačno, Aleksej Šved ostavlja najjači utisak, pravi je superstar – i plejmejker i košgeter, spektakularan igrač koji pogađa i važne šuteve sa velike distance i ima odličan pregled igre. Nije bez razloga plaćen toliko koliko je plaćen, on je motor Rusije od kojeg sve počinje i njime se sve i završava. On je povezao cijelu tu ekipu i izvukao najviše od Mozgova, Kurbanova, evo protiv Hrvatske je odličan bio i Zubkov.
Ima još nekoliko kvalitetnih igrača uz njega – osim Šveda, rani kandidati za MVP nagradu su Bogdan Bogdanović, koji igra izvanredno, kao i Kristaps Porzingis, Luka Dončić također igra sjajno, ali još je rano. Ipak, mislim i da same te igrače toliko to ne zanima, to je od sekundarnog značaja, glavni je uspjeh ekipe.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
