Da li ste ikada čuli za Svojat? Malo mjesto nedaleko od Živinica, mjesto odakle potiče najsjanija zvijezda bh. košarkaškog neba - jedno od ključnih sportskih lica Portland Trail Blazersa današnjice. Jusuf Nurkić osnovnu školu od petog do osmog razreda pohađao je u mjestu Bašigovci u Općini Živinice. N1 televizija kroz priče dvojice drugova iz razreda i razrednog starješine donosi vam dio Nurkićevog djetinjstva kao inspirativan poticaj novim sportskim naraštajima.

“Ne sekiraj se. Tvoja nafaka je već određena”, stoji u opisu fotografije koju je Jusuf Nurkić objavio na zvaničnoj Facebook stranici, prisjećajući se motivacijskih poruka koje mu i danas odjekuju mislima. Na fotografiji, zajedno s njim, nalaze se školski drugovi i Nurkićev prvi trener košarkaške sekcije Osnovne škole Bašigovci.

Naravno Jusufa nije bilo teško prepoznati, jer i danas njegovi drugovi iz ovog malog mjesta prepričavaju: “Za glavu je bio veći od svih nas, patike su mu radili po mjeri već u osmom razredu”.

Ako se vratite ponovo na fotografiju, uočit ćete momka sa brojem 13 pored Jusuf Nurkića. Njegovo ime je Mevludin Muratović. Danas je vozač kamiona, s privremenom adresom u Sloveniji. Naš poziv Mevludin je dočekao sa oduševljenjem, jer kaže da mu pomen Jusufovog imena probudi uspomene na pregršt lijepih trenutaka.

“Zajedno smo bili u razredu i sjedili u istoj klupi. Njegov život je bio standardni život dječaka sa sela. Otac mu je bio policajac, a njegova porodica  se bavila i poljoprivrednm. Nikad se nije izdvajao od drugih, niti je ikada ikome ružnu riječ rekao. Na njega je najviše uticao otac, jer sa njim je najviše vremena provodio, mnogo se za njega brinuo. Rijetko je na informacije u školu njegova majka dolazila. Jusuf je mnogo pomagao roditeljima u poljoprivrednim poslovima. I sve je stizao, bio je vrijedan i pored svega uspio i trenirati. Njegov djed i otac radili su na uzgoju bikova. Nešto su i krava imali zbog proizvodnje mlijeka” prisjeća se Mevludin.

Jusufov drug kaže da je “magičnu igru na dva koša” Juka zavolio nekada u petom ili šestom razredu osnovne škole.

Kad novac i slava mijenjaju, ali na bolje

“Dokazivao se u toku škole. I ja sam trenirao tada u KK “Milenium” iz Živinica. Niko nije pretpostavljao da će Jusuf tako daleko dogurati. U nekim razgovorima sa njim, ni on sam nije razmišljao da će ikada biti košarkaš. Uvijek je bio, što se kaže, za glavu viši, od nas prosječnih dječaka. Voljeli smo igrati na poligonu kod škole. Sastajali smo se u Bašigovcima, gdje sam ja živio, a Jusuf je dolazio iz sela Svojat. Već u osmom razredu osnovne škole, nisu mu više mogli obuću naći i tada su morali naručivati patike. Od svih momaka sa slike, mi smo najviše ostali u kontaktu, košarka nas je vezala. Ali, eto, ja sam otišao nekim drugim putem, cure, ovo ono… Umjesto na trening, ja u kafić – i tu mi se ugasila karijera. Ali čisto sumnjam da bi bolji od Jusufa košarkaš, sudbina je bila takva”, u iskrenom razgovoru priča nam Nurkićev prijatelj Mevludin Muratović.

On nam dalje prepričava da je Jusuf jedini čovjek kojeg su novac i slava promijenili na bolje. Jer “stare” prijatelje nikada nije zaboravio:

“Pili smo nekoliko puta kafu Jusuf i ja, ali i on rijetko dolazi. Čujemo se porukama ponekad. Ja mu napišem poruku i on odgovori. I kada je imao povrede, pisao sam mu kako protiče oporavak. Ja njemu napišem danas, on sutra odgovori zbog vremenskih zona. Promijenio se samo na bolje. Još je zreliji i bolji čovjek. Iako pare i slava pokvare ljude, sa Jusufom to nije slučaj, nego baš suprotno, postao je još bolji čovjek” zaključuje Mevludin Muratović.

Od dječaka iz Svojata do “Bosnian Beasta”

Nakon ove priče morat ćete ponovo da se vratite na fotografiju nastalu u OŠ “Bašigovci” u Bašigovcima. Jer naš naredni sagovornik upravo je dječak sa slike. Nosi broj 10, Fehro Muratović. Kada smo stupili u kontakt sa Fehrom, rekao nam je da će se javiti sutra. Ali ubrzo smo dobili poruku od Fehre sa sljedećim sadržajem:

“Davno je to bilo, kada sam prvi put ugledao Bosansku Zvijer, tada jedan potpuni neznanac, osnovac. Knjige su ga slabo zanimale, uvijek je volio košarku, tada mislim da nije mogao ni sanjati da će postati ovo što je danas. Na tjelesnom odgoju isticao se najviše u košarci, uvijek je trčao prvi u jednu malu prostoriju u našoj sali za tjelesni odgoj, gdje su se nalazile strunjače, čunjevi, kozlići, i naravno u jednom povećem boxu raznolike lopte, za nogomet, odbojku, košarku” navodi Fehro.

Dječak Jusuf koji će kasnije izrasti u Bosnian Beasta na parketima najjače košarkaške lige svijeta, tada kao osnovac, trčao je da prvi stigne do što kvalitetnije košarkaške lopte, iako izbor nije bio sjajan. Njegov drug Fehro tvrdi da nije mogao ni vjerovati da će tadašnje finte u pokušaju, danas postati NBA čarolije.

“Sjećam se dobro jedne prilike kada smo bili u svlačionici i pripremali se za čas tjelesnog odgoja, pitao sam ga “Juka koji ti broj patika nosiš?”, on je odgovorio “50.5”. A, rek'o, gdje to nabavljaš? Kaže –  samo po narudžbi. Tu smo oplakali od smijeha” ističe Fehro Muratović.

Prvi košarkaški trener Jusufa Nurkića bio je Muhamed Umihanić. Prije nekoliko godina je preminuo. Fehro nam objašnjava da je upravo Muhamed prepoznao Jusufov potencijal i pozicionirao ga na mjesto centra.

“Zajedno smo vježbali sa nekolicinom naših vršnjaka iz osnovne škole u košarkaškoj sekciji, koju je predvodio nastavnik Muhamed Umihanić. Već nekoliko godina nije sa nama, neka mu dragi Allah podari lijepi Džennet. Išli smo na takmičenje koje je održano u sportskoj dvorani u Živinicama, imali smo super ekipu, samo što nismo se dugo pripremali za nadolazeće takmičenje. Juka je uvijek bio običan čovjek, koji je volio sa svima da se druži. Isticao se po svojoj visini, ali naravno to je imao i od koga naslijediti, a to je od svoga oca Hariza Nurkića” prepričava Fehro i dodaje:

“Kada god bi došao u školu, mi kao djeca smo se čudili, uvijek bili na odstojanju, jednostavno plašili smo se tog velikog čovjeka. Juku smo zvali ponekada i Div, mada danas gledajući nismo ništa loše mislili, samo što tada nismo ni znali za pravog Diva, a to je Vlade Divac. Naravno sve je to bilo kroz osnovnu školu. Srednju školu Juka je pohađao u Sloveniji gdje je igrao i za Laško. Posljednji put sam ga vidio jednom prilikom u autobusu kada se vraćao kući iz Slovenije, ljetni raspust, malo smo popričali i to je sve” kaže Fehro Muratović, koji danas živi u Živinicama i radi u salonu namještaja.

Nastavljamo priču sa još jednom fotografijom. I sam nastavnik Ćamil Ahmetović koji je bio razrednik Jusufu Nurkiću od petog do osmog razred u OŠ “Bašigovci”, ne može sa sigurnošću potvrditi da li je ovo fotografija iz šestog ili sedmog razreda.

“Za Jusufa mogu govoriti prvenstveno kao njegov razrednik/nastavnik iz Osnovne škole „Bašigovci“, ali i kao osoba s kojom je izgradio povjerenje i posebnu konekciju tokom školovanja. Prije svega, želio bih istaknuti da Jusuf potiče iz tradicionalne bosanske porodice za koju je bio veoma vezan. U tom periodu sam imao priliku upoznati i Jusufovu širu porodicu, koja živi u Svojatu, kao vrijedne i poštene ljude koji žive od svog rada. Jusufov otac Haris je znao često dolaziti na informacije, najavljen i nenajavljen, dok bi Jusufova mama Rusmina dolazila na roditeljske sastanke. Imali smo dobru komunikaciju vezano za Jusufovo školovanje, interesovali su se i trudili da saradnja bude na visokom nivou što je rezultiralo da dijete izraste u dobrog, skromnog i čestitog čovjeka, kojeg slava i uspjeh nimalo nisu promijenili” priča nam Ahmetović.

Rarednik Jusuf Nurkića tvrdi da je u šestom razredu sve počelo, kada je i Jusufov otac Hariz shvatio da njegova košarkaška karijera može imati budućnost:

“Kada su se vratili sa jednog općinskog košarkaškog takmičenja, utrčali su mi na čas i rekli: ‘Nastavniče, razvalili smo! Juka pod košem i samo ubacuje’. Jusuf sav važan sa znojnicom na glavi sa stilom NBA igrača, veoma ponosan sa osmijehom na licu ni ne sluteći kakve će sve nove pobjede ostvariti u budućnosti. U sedmom razredu je dobio brata Kenana, svi smo mu čestitali zbog velike razlike u godinama, a on je bio istovremeno i postiđen i sretan. Kada bi se fotografisao cijeli razred, dogovor je bio da Jusuf i još par učenika čučnu u prvom redu zbog njegove visine. Zbog svojih obaveza na treninzima, teže je sustizao planirane obaveze u školi, ali uvijek se interesovao, kako on tako i njegovi roditelji da sustigne propušteno gradivo. Odličan je u učenju a svakako i u vladanju. Bila je to neka da kažem “mršava” petica” navodi Ćamil Ahmetović.

Sve je moguće

Zadnje čega se Ahmetović sjeća je kraj Jusufovog školovanja u Bašigovcima, kada su razgovarali, tada, nesvjesni njegovog budućeg uspjeha.

Ćamil Ahmetović: „Jusufe, sačuvaj bar jedne patike one prave koje ćeš koristiti u NBA-a za svog razrednika“.

Jusuf Nurkić se osmjehnuo i odmah rekao: „Može razredniče“, ali njegovi drugari su dodali: „Šta će vam nastavniče kada će vam biti velike?“, te je nastao smijeh u razredu.

“Složio sam se, bit će mi velike, ali napravili smo dogovor: u zamjenu za patike, ja ću ga gledati na TV-u kako igra u NBA. Eto, hvala Bogu uspio je uz podršku i ljubav svih onih koji su ga poznavali. Iz naše škole, je zvanično otišao igrati u Sloveniju za Zlatorog Laško i od tada ga pratim. Ispoštovali smo naš dogovor. Zadovoljstvo mi je što sam bio dio njegovog životnog puta i ove lijepe priče” ponosno ističe Ćamil Ahmetović.

Umjesto zaključka, dobro bi bilo razmisliti. Zašto ne bismo bosanskohercegovačku djecu, iz svih krajeva ove zemlje, poticali na uspjeh; umjesto da im kvarimo “dječje snove”, koji – poput Jusufovih – mogu postati stvarnost koju s divljenjem posmatraju najveći sportisti svih vremena?

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad