Premijerno, u BiH se igra Liga 12, smanjenje koje smo dugo čekali - nadajući se da će se promijeniti mentalitet klubova, da ćemo izbjeći oranice koje odmilja nazivamo stadionima, da ćemo vidjeti borbu - požrtvovanost i ko zna šta sve ne.

Nećemo.

Optimisti će reći – prošlo je samo šest kola, jeste – ali fudbaleri iz timova BH Telecom Premijer lige još nisu naučili da se fudbalska utakmica igra 90 minuta, a ne do momenta kada postignete prvi gol.

Nakon tog prvog gola, obično se vodeća ekipa povlači – a ako je igrom slučaja autsajder poveo, onda smo mogli svjedočiti valjanju po terenu, krađi minuta, ubij-izbij-nabij taktici koja decenijama pali na ovim prostorima.

Bez nade da će se išta promijeniti u narednih 100 godina.

Pokušavajući sumirati ovaj pilot poduhvat, za koji su mnogi izrazili optimizam, i godinama pozivali na smanjenje lige – teško da smo uspjeli naći riječi.

Uglavnom – šest timova borit će se za naslov prvaka, šest timova će se boriti za opstanak. Neko će ispasti, neko će u Evropu. Neko će ostati tu gdje jeste, u društvu uslovno rečeno – najboljih.

Gledali smo EURO 2016, koji nije opravdao očekivanja. Oni entuzijastičniji ljubitelji fudbala gledali su i najvažniju sporednu stvar na svijetu i na Olimpijskim igrama. Masa sada uživa u ligama Petice koje su počele, vikende provodi pred televizijom, minute pred utakmicu u kladionici – iz X u 2, ‘kec’ na Juventus i slične kombinacije “da se uzmu pare”. 

Sa nekolicinom prijatelja, kako to i obično biva – uz pivo, mezu i soker 2 na 2, razgovaralo se o fudbalu. Šta je uradio Ibrahimović, hoće li Ribery i Robben ponovo biti pravi tandem, gdje će Bayern, Messi ili Ronaldo, Bale “životinja”, Griezmann najomiljeniji i tako dalje.

Od tog odabranog društva – nekolicina prati i utakmice domaće Premijer lige. Jedni vole Sarajevo, drugi vole Želju. Sezona 2016/2017 nam kaže da se ni oni najstrastveniji zaljubljenici u bordo ili plavu boju više ne mogu šaliti na račun jedni drugih.

Spali smo na ono “…što je Olimpic loš, a Slavija još gora”, i slične pošalice sa društvenih mreža. 

Ovi ostali, oni gledaju Manchestere, Real, Barcelonu, dive se Leicesteru, navijaju za Atletico i šta ja znam – Dinamo…

Krenu potom prijatelj da priča priču. Živa istina. On voli Želju. Ide na Grbavicu kad mu to obaveze i dozvoljavaju i ne dozvoljavaju.

Prije vrhunca, mala digresija:Potpisnik ovih redova je uvijek bio fan dječije logike. Smatra da je jedino ona iskrena i ona prava. Čim odrastete, logika vam je korumpirana – i ništa po tom pitanju uraaditi ne možete. 

Nastavak priče: Prijatelj ima sina, kojeg je pred kraj prošle sezone odveo na utakmicu voljenog mu Želje, s nadom da će njegov potomak nastaviti da gaji ljubav prema Osimima, lokomotivi, Grabavici i sjećanjima na nesuđeni Real Madrid, Videoton, Newcastle i gol Hadisa Zubanovića 1998. godine na Koševu u 89. minuti protiv Sarajeva, titule i slično. 

Dječačiću od nekih šest godina to je prvi put da gleda neku utakmicu sa naših terena. Sjede njih dvojica na zapadnoj tribini, a FK Željezničar igra protiv -insert random name- kluba iz BiH.

Nakon 10 minuta utakmice, i naravno – rezultata 0:0, dječak izgovara sljedeće riječi: “Ali tata, ovo nije fudbal koji mi gledamo na televiziji”.

Prijatelj kaže da nije progovorio do kraja utakmice. Možda bi i mi pasionirani ljubitelji prestati trošiti redove na bh. ligu. Na stranu što nam je to strast, i nastranost. 

Kraj priče. Floskularno, pametnom je i išaret dosta. 

Logika šestogodišnjeg djeteta primjenjiva na sve klubove u BiH. Bez izuzetka. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook.