Znate kako glasi ona floskula: Lopta je okrugla, a dok sudija ne odsvira kraj - sve je moguće. Ovo je fudbalski vremeplov u dvije od najuzbudljivijh završnica liga petice svih vremena, i preokret u naslovu prvaka koji je režiran za samo četiri minute.

Vjerovali ili ne – Alex Ferguson, nekadašnji trener Manchester Uniteda, legendarni stručnjak sa Old Trafforda i holandski stručnjak Huub Stevens dijele istu tugu, isti bol – u trajanju od četiri minute.

Naime, obojica su za toliko vremena, u posljednjoj sezonskoj utakmici izgubili prvenstva – a počeli su ih slaviti sa posljednjim zviždukom.

Huubu Stevensu se to desilo na današnji dan 2001. godine, a Alexu Fergusonu 11 godina poslije.

Priče idu ovako, a prvo ćemo podsjetiti na onu svježiju – kada je Manchester City za četiri minute preokrenuo protiv QPR-a na svom terenu, i od rezultat 1:2 napravio 3:2 i pretvorio to u titulu prvaka Engleske, prvi put nakon više od 40 godina.

Manchester United je gostovao kod Sunderlanda, i taj riješili su u svoju korist. Bilo je 0:1 za Crvene Đavole, a gol je postigao Wayne Rooney u 20. minutu meča.

Sudija je svirao kraj nakon isteka 90. minute – a mnoštvo navijača i poneki igrači Manchester Uniteda već su počeli da slave titulu.

Kako i ne bi. Imali su tri boda prednosti nad Cityjem, kojem je na Etihadu ostalo još četiri minute nade da naprave nešto. Gubili su sa 1:2, i to sa igračem više.

“Kakav dan za biti reporter u Manchesteru”, kazao je komentator simultanog prenosa mečeva Sunderland – United i City – QPR.

Suštinski, Cityju je odgovarala bilo kakva pobjeda, obzirom da su gol razlikom i međusobnim duelima bili u prednosti nad Manchesterom.

OK, liga bi završila sa dva izjednačena tima – ali titula bi išla u plavi dio Manchestera.

A onda korner Davida Silve, sa desne strane. Ko zna koji tog dana na Etihadu. Lopta pronalazi Edina Džeku koji glavom pogađa za 2:2. Na semaforu je ostalo manje od četiri minute igre. 2:2 – City je u životu.

Kamera se prebacuje na stadion Sunderlanda. Prikazuje navijače Uniteda koji ne vjeruju da je rezultat poravnat. Ipak, imaju nadu – Manchester United će opet biti šampion.

Sudija svira kraj. Poredak na tabeli pokazuje da je United prvak, sa bodom više od Cityja. Ali na Etihadu su ostale četiri minute.

Ni oni najstariji novinari u Engleskoj se nisu sjećali ovako dramatičnog i uzbudljivog dana. Kompletan Otok gledao je dvije utakmice koje će odlučiti da li titula ide u plavi ili crveni Manchester.

Superbogati City ili Manchester United – klub koji predstavlja višedecenijski simbol igranja fudbala u Engleskoj.

QPR je osluškivao rezultat Boltona, znali su da će ostati u ligi. Manchester je samo čekao posljednji zvižduk u komšiluku, do kojeg je ostala jedna minuta i 45 sekundi.

Kada je minut kao godina

Nasri prima loptu na 25 metara od gola. Dodaje je Yayi Toureu, na rukometnu pivot poziciju. Dva igrača ga okružuju.

Uspjeva je nekako pružiti do Sergija Aguera, koji je u punom trku. Dribla – šutira. Gol je.

“Da li je ovo moguće. Pobjeda posljednjim šutem na utakmici”, uzvikivao je komentator ovog meča.

“Alex Ferguson ne vjeruje da je City postigao gol opet”, govori komentator utakmice Sunderland – United.

https://youtube.com/watch?v=AgoEWtB3fA0

Tog dana – rijetko da je ko uspio suzdržati suze na Etihadu, ali i svi oni koji United vole više. Edin Džeko, Aleksandadr Kolarov, Stevan Savić te sezone su se mogli pohvaliti titulom prvaka Engleske. Zastave BiH, Srbije i Crne Gore bile su među svim onim igračima koji su podigli pehar osvajača Engleske premijer lige.

Fudbalerima Uniteda nije ostalo ništa drugo nego da pozdrave svoje navijače, zahvale im se na podršci – odu svojim kućama i pokušaju zaboraviti sve.

Barclays Premier liga je proizvela jednu od najvećih sportskih drama ikad. Ali, zaboravljaju da je to Bundesliga uradila deceniju ranije.

Ono što se dešavalo tamo – mnogo je jače i intenzivnije bilo od engleskog finala. Tamo su navijači Schalkea već bili u terenu, pili pivo, radovali se tituli i skidanju Bayerna sa trona.

Ali to je sasvim druga priča, koja ide ovako.

20. maja 2001. godine tenzija je visila u zraku. U 14:00 sati poslije podne igralo se posljednje kolo njemačke Bundeslige.

Dva pretendenta, jedna titula, popularna salatara. Ljuti rivali.

Schalke je na svojoj Veltins Areni ugostio Unterhaching, dok je Bayern išao na megdan u Hamburg, kod HSV-a, čije je boje branio Sergej Barbarez.

Kraljevsko plavim iz Gelsenkirchena trebala je pobjeda za titulu, ali i poraz Bayerna. Timu kojeg je tada predvodio Ottmar Hitzfeld titulu je nosio remi sa HSV-om ili pobjeda.

Četiri minute u maju su ispisale historiju, ali i po ko zna koji put dokazale zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, i zbog čega se tako manijakalno prati diljem svijeta.

U Gelsenkirchenu publika je gledala apsolutno ludilo od fudbala. Neriješen rezultat od 2:2 na poluvremenu, dok je u Hamburgu nakon prvih 45 minuta bilo 0:0.

Ishod koji znači da je Bayern prvak.

Nastavak susreta u Gelsenkrichenu donio je nova četiri gola. I to tri u mreži Unterhachinga, i jedan u mreži Schalkea. 5:3 za plave, istekla je 90. minuta – Schalke je slavio titulu prvaka Njemačke.

Četiri minute prebrzo

Pogotovo, kada su “bacili oko” na veliki ekran koji je pratio dešavanja u Hamburgu. Tamo se igrala 89. minuta, a centaršut u kazneni prostor Bayerna iskoristio je ranije pomenuti Barbarez, koji pogađa za 1:0, i praktično “salataru” uručuje Schalkeu.

Sudija je svirao kraj u Gelsenkrichenu, a slavlje igrača i navijača Schalkea moglo je početi. Apsolutni delirijum nastupio je na terenu i tribinama, a samo su čekali posljednji zvižduk u Hamburgu.

“Gol. 1:0 za Hamburg. Čini mi se da je Schalke šampion. Nešto se pokrenulo unutar mene, duboko. Trčim po terenu. Otrčao sam do Sammija Koufura, on mi je bio najbliži. Imamo još četiri minute, četiri minute. Znam da nije gotovo”, napisao je Oliver Kahn na svom Facebooku prošle godine kada se prisjećao te utakmice. 

“Pokušavali smo sve. Sve što smo htjeli je titula. Ništa drugo. Onda, golman je uzeo loptu u ruke nakon pasa svog igrača. Ponovo sam utrčao na teren. Došao sam do kapitena Stefana Effenberga i rekao sam mu da ja želim da pucam kazneni indirekt”.

“Jesi li ti lud”, rekao mi je Effenberg, prisjeća se legendarni golman Bayerna, jedan od najboljih svih vremena.

“Andersson želi pucati. On svakako ima najjači udarac u ekipi”, odlučio je Effenberg, jedan od najvećih autoriteta njemačkog fudbala tada.

“Gol je. Vjerujem da je gol. Mora biti. Andersson šutira, 1:1. Mi smo šampioni. Ne vjerujem. Kakav lud dan, kakav dan za njemački fudbal. To je nešto što nikada neću zaboraviti”, prisjetio se Kahn.

Diljem Minhena, i stadiona u Hamburgu sa gostujućim navijačima slavila se titula. Hiljade navijača Schalkea, koji su sa svojom ekipom četiri minute ranije slavili titulu gleda nevjericu na velikom ekranu u uglu stadiona.

Suze je rijetko ko mogao sakriti.

20. maj 2001. godine ovjekovječen je kratkim dokumentarnim filmom koji nosi naziv “Četiri minute u maju”, i konstantni je podsjetnik na sve ono što fudbal nosi i može donijeti.

Klasičan primjer onoga da se sve apsolutno može promijeniti za jednu minutu, ili četiri.

Schalke se morao zadovoljiti sa naslovom viceprvaka. Bayern je ponovo bio najbolji klub Njemačke. Te godine, uzeli su i naslov Lige prvaka, kada su nakon 1:1 u regularnom vremenu boljim izvođenjem penala savladali Valenciju.

Ottmar Hitzfeld bio je dirigent jedne od najboljih generacija tima iz Minhena. 20. maja 2001. godine desio se filmski kraj jedne od najuzbudljivijih sezona u historiji Bundeslige.

Što se Patricka Andersona i Sergija Kun Aguera tiče, pa njih dvojica vjerovatno sebi piće u Minhenu odnosno Manchesteru nikada više neće morati platiti. Navijači pamte. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.