Fudbalski klubovi griješe i tu nema ništa čudno. Ali, neke greške se tako skupo plaćaju, ponekad novac zapravo i nema nikakvu važnu ulogu spram onog emotivnog dijela.

Najbolje to zna Real Madrid koji se u prošlosti neslavno odrekao nekih od svojih zaštitnih znakova. Sjećate li se kako se najtrofejniji svjetski fudbalski kolektiv odužio Raulu Gonzalesu za sve ono što je napravio za Kraljeviće? Da li je bolje prošao Iker Casillas? Premda će pasionirani ljubitelji bijele boje madridskog velikana reći da su legende same birale svoj put, teško se otrgnuti utisku da je klub ipak mogao biti korektniji.

Najbolji primjer je ipak neko treći. Njegovo ime je José María Gutiérrez Hernández, a zvali su ga Guti. Rođen je u madridskom predgrađu, tamo zaigrao fudbal, u Realu je o ovoj igri naučio sve, za klub odigrao blizu 400 utakmica, a onda naprosto ispraćen iz kluba bez trunke poštovanja – otjeran, prekrižen, zaboravljen.

A i sama njegova karijera pod svjetlima uvijek najviših očekivanja i ogromne ambicije, bila je prepuna turbulencija, zapleta i raspleta, pokušaja na svim mogućim ofanzivnim pozicijama u timu, rokada i žrtava raznih vrsta. Svaki trener imao je za Gutija neki novi plan. A on je sve to trpio, mijenjao fudbalsku filozofiju poštujući želje trenera. Sve dok mu nije došlo do grla.

Otišao je iz Španije u suzama, pokušao oživjeti karijeru u Turskoj, igrao za Bešiktaš jednu sezonu, ali za veliki prokret već je prošao posljednji voz. Bio je zaštitni znak svog kluba, navijači su ga obožavali, a neki će i danas pustiti suzu kad se sjete kako je otjeran i zaboravljen.

Danas trenira djecu u Madridu tražeći novog sebe. Ponovo degradiran i na margini. Možda ipak sprema neki veliki povratak. I posljednju riječ, ljepšu i moćniju od svih dosad ispričanih.