Cijeli svijet dijeli dirljive fotografije selektora Japana koji je nakon izgubljene utakmice protiv Hrvatske, naklonom izrazio poštovanje prema igračima svog i suparničkog tima, navijačima i cijelom svijetu održao moralnu lekciju. Ovaj čin je bio povod da jutros u Novom danu govorimo o razlikama u nacionalnim mentalitetima, sportskom ponašanju igrača, menadžerskim stilovima selektora, elementu tribina. Gosti su bili prof. Jasna Kovačević - organizacijska kultura i leadership i proslavljeni trener i menadžer Bogdan Tanjević.

Hajime Moriyasu je čovjek o kojem se priča posle okršaja osmine finala Japan – Hrvatska. Hajte da najprije prokomentarišemo tu fotografiju koju dijeli cijeli svijet.

“Porazio nas je sve, ali je to običaj japanski. Bio sam dva puta tamo. Jednom na SP 2006. i to je njihov jedan gest koji nose iz škole. To je znak poštovanja za treća lica sa kojima se sreću. Pogotovo na javnoj priredbi koju svi stavljaju pred sud javnosti. To je fantastično i ja tako vidim život. Poštovanje protivnika, svojih igrača i publike koja je tu prisutna jer bi mi trebali biti neka grupa ljudi koja treba edukovati mladi svijet koji se pojavljuje na stadionu”, istakao je legendarni Boša Tanjević.

Kakva je to kultura?

“Gosp. Tanjević je u pravu. Kultura Japana je specifična na ostale zapadnjačke kulture. Ono što je njima specifično jeste da su pod uticajem religijskih uloga. Ono što je usvojeno kao religijska tradicija u mnogome se oslikava i kroz obrasce ponašanja koje poštuju svi Japanci. To smo mogli vidjeti kako je selektor Moriyasu pokazao i demostrirao vrijednosti koje se poštuju u japanskoj kulturu. Japanska kultura je specifična jer se polazi od pretpostavke da je čovjek uvijek dobar. U Japanu se vjeruje da čovjek nije nadređen prirodi, ne treba je kontrolisati već živjeti u skladu s njom. Kod njih se stavlja naglasak biti, a ne činiti. Vrlo je snažan utjecaj porodice i starosne dobi, vrlo su poštovani ljudi koji su stariji u društvu i imaju poseban značaj i refleksiju u tamošnjoj kulturi”, istakla je Kovačević.

Dosta zanimljivo je i na tribinama, ali i proslava na pješačkim prelazima u gradovima Japana.

“Jasno je da je ogromna razlika. Kod njih djeca imaju odjeljenja za liječenje čira na stomaku. Na kraju svih ovih učenja, obaveza je imati poštovanje starijih. Mi imamo nažalost već 30 godina i više predmete u školama – mržnja. Kako mrziti drugog je glavni predmet, a to je u Japanu nezamislivo. Ovako nam se desi onda da se osjećamo posramljeni kada naiđe neko od običnih predstavnika Japana. Meni je drago što je on i nasljednik našeg Ivice Osima, a Švabo je bio kao Japanac kulturan. Zbog toga mi je još više na srcu taj gest. Ima tu još jedna divna stvar na koju se nasljanjam kako sam pedagog, trener. Tu je jedan američki pjesnik, preveden kod nas na fantastičan način – Dragoslav Antić. On je bio pjesnik ironije. ‘Ekipa koja nije spremna da izgubi, ne treba ni izaći na teren’, treba se znati nositi i sa tim nakon utakmice”, rekao je Tanjević, a potom dodao:

“Ja sam bio pomalo Japanac u porazu, moram se pohvaliti. Nemam niti jedan incident sa kolegom. Poštujem njegov život, jer znam svoj. Brinem se nakon utakmice da ga podržim. Ako pobijedim, kažem ‘imali smo sreće’, ako izgubimo kažem ‘igrali ste bolje’. Nikad nisam ni digao pobjedu poštujući one tamo s druge strane. Majstoricu smo izgubili 78. u zadnjoj sekundi. Prva stvar koja mi je bila jeste da se poljubim sa Hansijem, mojim drugom. Odnos sa protivničkim igračima, najgospotskiji. Nikad u dobacivanjima i onda je lako. Onda se zaradi i s druge strane poštovanje.”

Najveću pažnju privukao je selektor Srbije, u koju bi kategoriju smjestili ovo ponašanje.

“Ne bi mogli zaključiti o jednom stilu, ali ponašanje koje smo imali priliku vidjeti i koje je slično je ponašanje koje ne služi za primjer drugima. Od osobe koja je lider jeste da bude uzor ljudima koje vode. Ja bih se specifirala na ljude sa naših prostora, a to je da prije raspada Jugoslavije ona je bila kategorizirana kao kolektivističko društvo – prema krilatici ‘bratstva i jedinstva’. Nakon raspada dešava se jedna vrsta gubitka kuluturološkog jedinstva i to je uzrok tranzicije. Nakon toga dolazi do gubitka vrijednosti, usvajaju se nove koji vrlo često poprimaju neželjene oblike koje su podstaknute s prošlosti, a znamo da je na Zapadnom Balkanu bilo sukoba koje su i dovele do takvog mentaliteta. Voljela bih da se fokusiramo na lijep primjer, a ne trebamo ni zaboraviti gest Josipa Juranovića iz Hrvatske koji je otišao do svog klupskog kolege Maede da ga utješi. On je tako pokazao emocionalnu vezu, saosjećanje i poštovanje za sve što je uradio za tim”, jasno je istakla prof. Kovačević.

Ne bi li u sportu tranzicija trebala se obavljati brže?

“Sport po samoj svojoj prirodi je plemenit. Ipak. sport je refleksija onoga što se dešava u društvu zbog svoje masovnosti. Imali smo priliku vidjeti mnoge nemile scene, ne samo na Balkanu već i drugdje. Vidjeli smo da je na utakmici Belgije i Maroka došlo do nemira u Belgiji. Tu dolazi do problema sa identitetima u društvima, a to se vidi i na terenu”, rekla je Kovačević.

“Tu su tzv. formirane grupe navijača koje se bave svim i svačim, naročito kriminalom. Oni postaju modeli za publiku na stadionu. Generalno je kulturološki pad u tranzicijskom društvu. On je svuda, pa i na terenu i tribinama. To je nešto što je odraz našeg vremena”, ističe Tanjević.

Srbija je jedina selekcija na SP koja nema psihologa, kakav je to pristup?

“Moj pristup je uvijek bio takav da nisam imao psihologa jer sam i tata i mama, brat, sestra i psiholog. Ne smatram da je to problem. Mislim da je Piksi uljudan čovjek i da mu je pobjeglo. Tu je i nalet straha, svega i mislim da današnji način ponašanja generalni počinje od glava u ovim malim zemljicama. Oni uče omladinu tako. Izletilo mu je – a u suštini je jedan veoma uljudan čovjek”, istakao je Tanjević.

S druge strane selektor Hrvatske Zlatko Dalić ima drugačiju vrstu strategije.

“Nije to samo pitanje današnjeg vremena, to je i prije bilo. Mi smo ih zvali Purgeri, onako sa simpatijom. Zagrepčane, Zagorce. Oni su uvijek imali više Srednjoevropske kulture. Imali su i drugačiji jezik. Mi smo za njih bili Balkanci, češće psovali, pravili izgrede. On je jedan fin primjer, ali svako od nas nosi pojedinačnu crtu kako se ponaša i kako upravlja grupom ljudi. Kako komunicira s igračima i kako s njima radi, pa smo u tome različiti”, rekao je Boša Tanjević.

Kako sve ovo utiče na dobijanje utakmica? Koji su to faktori koji utiču, strpljenje, kontinuitet, psihološki momenat?

“Prije svega zajednički stav unutar ekipe, pa i o pobjedi i porazu olakšava i vodi trenera. Ima vrlo često kao rezultat jedan skroman pristup u objavljivanju namjera i svega što će biti. U pripremi ekipe bolji onaj stav sa velikom dozom skromnosti dovodi do veće koncentracije svoje ekipe. Dobra odbrana daje slobodu igračima u napadu da postignu nivo talenta i postignu gol. Osjećaju se sigurni, ali uvijek polazim od pristupa poštivanja protivnika, njegovih kvaliteta da bi proizveo efekat kod igrača da slože stražnje dijelove i naprave sjajne stvari. Nakon toga ostaviti i prostor za demostraciju talenta”, istakao je Tanjević.

“Ono što se meni dopada u Turskoj jeste poštovanje prema starijim. Nema staračkih domova, djeca žive s roditeljima. Tu je i znak poštovanja da se ruka prinese na čelo. Na početku mi je bilo neugodno od igrača, ljudi na ulici. Ipak, na kraju nisam trzao ruku i to dosta je približno gesti selektora Japana. Tako je bilo i na dodjelama nagrada za trenera. Vidim iz fudbala, talentovan trener iz Burse predaje nagradu za životno djelo starijem treneru i prva stvar koju uradi jeste poljubi ga u ruku i nakon toga mu uruči trofej. To je jednostavno lijepo”, rekao je Tanjević.

Gdje ste najviše bili poštovani?

“Imao sam sreću preko Bosne, do selekcije Jugoslavije da sam poštovan. Ti kolektivi su bili sposobni i mogli su da vode najveće organizacije. Kasnije u Italiji, pa Trstu, pa reprezentacija uvijek sam imao sreću da imam dobar ambijent. Uvijek sam komandovao, nisam imao ni sa kim problem da odlučujem. Ponašao sam se kao da je klub moj, ali samo to jako poštovao da ne napravim kakav glup gest ili nešto drugo.”

Koje su to kulture posebne i u fokusu izučavanja?

“Imamo dvije stroge razlike između zapadnjačkih i istočnih kultura. Tu su pored japanske i azijske kulture. Znamo kakav je položaj Japana tako da su svoje specifičnosti gradili i uspjeli sačuvati u vrijeme globalne promjene. Naše kulture su zanimljive za posmatrati jer se krečemo ka zapadnjačkom načinu kulture. Tu je fokus na individualizmu i zanemaruje se kolektivitet. Tu moramo biti oprezni kada radimo sa menadžerima i menadžericama i kažemo da je važno raditi na individualnosti, ali da ne smijemo zaboraviti kolektivitet. Često na časovima pomenem Realove “Galaktikose”. Tada su doveli najbolje fudbalere, najveće zvijezde, ali trpjela je igra. Kada imate najveće zvijezde, a ne uspijete napraviti tim on onda trpi. I tada vrlo često izostaju rezulatati. To je jedan školski primjer šta se desi kada postoji disproporcija u kontekstu ulaganja i razvoja indvidualnog razvoja na uštrb kolektivnog. Jako je važno u biznisu, ali i drugim sferama voditi računa o balansu. Mi smo kao kolektiv dobri kao indvidue”, zaključila je profesorica Kovačević.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad