Prije 37 godina Sarajevo, BiH, ali i cijela bivša Jugoslavija, radovala se prvim i jedinim Olimpijskim igrama na ovim prostorima. Olimpijski plamen u Sarajevu, na stadionu Koševo Sanda Dubravčić je upalila pred 60.000 ljudi. Dvije i po milijarde ljudi putem TV-a pratilo je otvaranje Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Prema sjećanju generalnog sekretara ZOI'84 Ahmeda Karabegovića, emitovano je 514 sati TV programa tokom najvažnijeg sportskog događaja tadašnje Jugoslavije.

“Policija je utvrdila da je jednog dana od 62 do 65 hiljada ljudi koji su pratili skokove. Tada smo očekivali od Ulage medalju. Napomenuo bi da je za vrijeme Olimpijade prodato 696.000 ulaznica. Da ne govorim o našim ljudi koji su svi prošli”, rekao je Karabegović.

Jedna od uzdanica tadašnje jugoslovenske olimpijske ekipe bio je i ski skakač Primož Ulaga. Trideset i sedam godina kasnije, slike Igmana i dalje su kristalno vidljive u njegovim sjećanjima.

“Neću nikada zaboraviti ovih dana ‘84. godinu. Na kraju nisam bio uspješan ali svejedno. I znam da su ljudi odlični, svugdje po svijetu putujemo i kada se vidimo malo se smijemo. I nadam se da će nekada ponovo opet biti skijaški skokovi u Bosni“, rekao je Primož Ulaga, jugoslovenski ski skakač.

Bibija Kerla predstavljala je Jugoslaviju u brzom klizanju, vraćanje u olimpijsko Sarajevo, uvijek joj oživljava najljepše uspomene života.

“Pa prva slika… Vučko, pahuljica, Zetra…Onda Jure Franko i sve ostale kolege koje su bile sa mnom u olimpijskom selu. Ja kada sam izašla iz olimpijskog sela pet dana sam plakala, jer sam mislila da je to kraj svijeta, da više ne postoji ništa”, kazala je Kerla.

Selver Merdanović zaljubio se u ski skokove zahvaljući skokovima na Malom Polju. Divio se Nykänenu i Weißflogu kao dječak, a kasnije je postao rekorder Bosne i Hercegovine sa skokom od 128.5 metara koji je ostvario u Zakopanama 1987. godine.

“Tu iza mene se nalazi jedna jelka na kojoj sam ja bio ka klinac. Dobro se sjećam da je ovaj ovdje plato vrvio od publike. Kažu da je bilo otprilike 100.000 gledalaca. Tako da je kao klinac nisam mogao ništa da vidim, pa sam morao da se penjem na jednu od jelki tu”, rekao je Merdanović.

Trener nekada sankaške reprezentacije Jugolaslavije, a danas BiH i trostruki prvak Jugoslavije u jednosjedu Senad Omanović razočaran je što danas bob staza na Trebeviću se nalazi u očajnom stanju, nekada se o njoj pričalo samo u superlativima.

“Sigurno da je ova staza u to vrijeme bila najbolja, najljepša, najbrža, najsigurnija, najatraktivnija i najpreglednija staza u smislu da su posjetioci mogli da pristupe i dobro pogledaju izbliza, kako to izgleda kada proše bob, sanke ili skeleton pored njih”, rekao je Omanović.

U Olimpijskom muzeju u Sarajevu danas se ponajviše zahvaljujući Edinu Numankadiću može vidjeti postavka o organizaciji pripremi i realizaciji ZOI ‘84, ali i kolekcija umjetničkih dijela.

“To je jedinstven dokumenat. Ljudi i dan danas zovu i pitaju kako je to bilo moguće dobiti jednog Andyja Warhola, Michelangela Pistoletta, Henryja Moorea. Srećom to se realizovalo, ja sam bio čovjek koji je potpisao taj ugovor za realizaciju mape. I danas u Međunarodnom olimpijskom muzeju u Laussani, kao svjedočanstvo o sarajevskoj Olimpijadi, stoje dvije grafike ove mape”, rekao je Numankadić.

“Te ‘84. na otvaranju Olimpijade, imali smo samo osam kamera. Četiri godine ranije u Lake Placidu bilo je 16 kamera. Uvijek je poseban sentimnet probuđen, kada se sjećanje vrati na te događaje, malo se zaledi srce i zatreperi, malo se čovjek ukoči naravno”, rekao je Slaviša Mašić, glavni reditelj Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.

Sjećanja na Olimpijadu u Sarajevu se moraju i trebaju čuvati, ali poražavajuće je da većina nekadašnjih olimpijskih borilišta danas se nalazi u očajnom stanju, perspektivni mladi sportisti u zimskim sportovima sakupljaju donaciju putem Facebooka, dok država nema cilj, strategiju, plan i viziju da iskoristi vrhunske prirodne potencijale olimpijskih planina.