U emisiji Novi Dan N1 televizije vratili smo se kroz vrijeme u 1984. godinu na otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a naši gosti bili su Slaviša Mašić televizijski reditelj Igara, te bivši olimpijac Zdravko Stojnić.

Slaviša Mašić se na samom početku prisjetio davnih vremena i 38 godina unazad.

“Deset olimpijada ćemo se vratiti unazad, nije to malo. Ja sam glavni televizijski reditelj otvaranja olimpijade, a moram spomenuti Slavka Petrovića, Zlatka Pervana i Kemu Hrustanovića koji je oblikovao scenografiju da sve bude bijelo i vedro. To je ono što moram navesti”, rekao je Mašić na početku pa dodao:

“Iako sam dugo vremena odbijao gostovati na televizijama i pričati na tu temu jer budi mnoge emocije kod mene, kada sam bio pozvan pitanje mi se u glavi postavljalo ko će o tome pričati, ako neću ja i svjedočiti o tim vremenima”

Brojne su emocije na davna vremena, a Zimske olimpijske igre u Sarajevu smatrane su najbolje organizovanim do tada.

“To je povratak u prošlost iako nastojim da živim sadašnjost i da mi ovaj dan bude ovaj dan. Znam da ovi datumi i čine programe program, da se novinari vežu za datum i to bude tematski i pričaju o tim stvarima. Pričao sam par puta da sam dosta puta izbjegavao pričati o tome. Ipak, došlo je vrijeme da se treba nešto i reći. Posebno kada su u pitanju godišnjice olimpijada, svi me zovu da nešto kažem. Kada sam gledao olimpijadu u Pekingu, rekao sam ove godine sam slobodan i mogu da živim svoje sjećanje. Kada gledam prijenose mogu da gledam objektivno i gledam sve ono što su problemi takvih događaja”, rekao je Mašić.

Poređenje tadašnjeg Sarajeva i današnjeg Pekinga

Upitan je Slaviša Mašić i o tome da li se mogu porediti tadašnje igre u Sarajevu i ove današnje koje se trenutno održavaju u Pekingu.

“Ogromna je razlika u pristupu samom događaju. Televizija je osvojila svijet. U to naše vrijeme nije bila, morali smo se boriti za svoje mejsto u prostoru. I ja kao reditelj u prijenosu imao sam strašnih problema. Diskusija, šta je važnije gledaoci na stadionu ili ispred tv ekrana. Peking je svega oslobođen, jer je sve rađeno za kameru. Vidjeli smo tehnološku egzibiciju. To izgleda predivno, znate kako kažu “šareno je i budali drago”, ali sada kada to gledam – ono naše mi je draže. U tom našem vidim puno više ljudskosti.”, dodaje Mašić.

Bivši bh. olimpijac Zdravko Stojnić govorio je o sjećanjima na sarajevsku olimpijadu.

“Meni to sve veže u dva smjera. U jednom smjeru kada smo dobili olimpijadu, pa onda sami početak olimpijskih igara i takmičarski dio. Sada ne znam šta je ljepše. Ljepše je kada se čovjek može sjećati i takmičarskog dijela i ljepote ljudske koja je vladala, ne samo u BiH nego u čitavoj Jugoslaviji. Što se tiče građana Sarajeva, to je nešto bilo što smo u snovima mogli zamišljati. Takva ljubasnost, dobrota svih ljudi. Sjećam se olimpijskog sela, ne možeš proći od dobročudnosti svih. Kada je u pitanju takmičarski dio, tada nastupa doza brige za rezultat i tada gubite brigu za plasman.”, ističe Stojnić

Da li je plasman u Sarajevu bio ponos ili pritisak da se opravda učešće?

“To je bio ogroman pritisak da se opravda učešće i napravi što je moguće bolji rezultat. Mislim da je to i danas, da čovjek ne može reći bitno je učestvovati jer je uvijek najbitniji rezultat. Ako ćemo gledati u rezultat i vrijeme ono sad logično je da se nešto mora sistematski promijeniti kod naših ljudi. Ne samo kod trenera i sportista, mora se promijeniti sistemski da sve bude bolje. Mene je uvijek više rezultat zanimao, ali vratit ću se u tu ljepotu o kojoj je kolega govorio. Svi smo tada bili jedna porodica i tako je doživljavamo. Čak sada kada se počnem toga sjećati teško mi bude pričati, jer vrati mi strašno teške emocije koje su u to vrijeme budu na vrhuncu”, kaže Stojnić.

Mladi u BiH ne znaju šta znači imati olimpijadu u svojoj zemlji, kakav je osjećaj i atmosfera vladala za vrijeme olimpijade?

“To je bio predivan događaj za sam stadion. Često kažem za cijelu scenografiju grada jer je snijeg pokrio sve ono što je bilo raskopano, a kopalo se još uvijek da bi se napravilo kako treba. Sve je bilo smeđe u blatu, dimnjaci oluci, bilo je neestetski. Snijeg je pokrio i mahalu, sve je izgledalo idilično. Snimci su bili fantastični. Radio sam i alpske discipline, za svjetski program. Mi smo radili svjetski program i svijet je gledao naš program. Snijeg nas je na Jahorini uništio, tamo su pala 3-4 metra snijega. Kada postavite kamere koje su visoke tri metra i snijeg ih prekrije. Bilo je veoma teško se snalaziti, a kamera je bilo malo. Otvaranje smo radili sa osam kamera. Prethodne olimpijade, poređenja radi, rađene su sa mnogo više kamera. Kamere su bile velike, vezane kablovima. Nije bilo dronova, malih kamera”, ističe Mašić.

Kadrovi koji se i danas pamte

Kadrovi su čudesni i upamćeni dan danas.

“To je finale, upalila se baklja, zastave su se podigle, zatvorile prolaz. Djevojka se okrenula se kameri i upalila baklju. U koreografiji se napravio krug i svi su gledali pogeti, a samo je jedna djevojka virila. Druga djevojka je uhvatila glavom za potiljak i sagela glavu. Znao sam da ću olimpijske igre raditi 1979., da ću voditi događaj, ali nisam znao da ću raditi otvaranje. Tolike su pripreme i dogovori bili da je Sanda trebala da se spusti niz skelu, dat ćemo joj uže. Pominjao se i lift, ali dan danas ne znam kako se spustila. Nestala je sa stadiona i nije se mogla vratiti istim putem”

Živimo u gradu čija borilišta propadaju uključujući i bob stazu koja je neobnovoljena, šta uraditi kako bi vratili neka takmičenja?

“Što se tiče borilišta, pogotovo bob stazi. To je jedini objekat koji bi se trebao osposobiti, a da zahtjeva veća ulaganja. Što se tiče drugih, Igman, Jahorina, tu nema velikog ulaganja da bi se osoposobilo. Stvar je strukture i grada koja bi trebala o tome povesti računa. Sve to skupa ne bi ni toliko koštalo. Staza kada bi se obnovila, sama bi se finansirala. Ona bi “živjela” od naplate treninga i mogla bi se izdržavati. Ona ne bi bila trošak grada, bi na početku, ali imamo toliko mogućnosti. Pogotovo preko Princa Alberta koji je član MOK-a i on je spreman i uradio bi da se staza obnovi”, kaže Stojnić, a potom se osvrnuo i na to da li je bio u kontaktu sa Pricom Albertom.

“Jesam kada je bilo otvaranje olimpijskog muzeja u Sarajevu. Razgovarali smo i ja sam rekao da bi mogao pomoći kao član MOK-a, ali nisam imao podršku, izbjegnuta je ta tema, jer nije bilo vrijeme. Ne znam šta se desilo da sam izbjegnut iz razgovora, to Albertu nisu ni govorili. To je stvar naših struktura i nikad nisam ni saznao koji je razlog”

Brojne emocije za olimpijske igre, šta je njihov glavnu uzročnik?

“Kada se sjetim olimpijskih igara i vremena prije igara, ali i poslije. Čini mi se da smo mi kao ljudi bili daleko bolji. Imali smo više empatije prema svemu, gajili smo ljubav bez obzira na sve. Ne možemo se ne sjetiti šta nam se desilo i ne mogu shvatiti da se kod istih ljudi mogu pojaviti dvijek krajnosti. Od dobrote – do zla. Postali smo podijeljeni i to je tuga koja mislim da je bitnija. Ne samo u sportu, nego i u ljudima koji vode našu državu. Bitno je da vodimo ljubav, jer ako sam ja bio dobar čovjek 1980. kako mogu danas biti loš. Ne mogu da shvatim šta se desilo u ljudima. Lijepo se shvatiti vremena kada smo voljeli jedni druge, ali je veoma bolje kako ćemo vaspitavati sportiste, ali i omladinu. Rezultati su bili u redu. Sve mogu da priznam, ali ne mogu da shvatim našu izreku “bitno je učestvovati”. Rezultati naših olimpijaca u Pekingu – ne možemo se zavaravati i reći da je dobro. Možda je dobro otići kao turista, ali moramo drugačije razmišljati. Bez rezultata, bez želje za radom i napretkom ne možemo ništa. Ako smo dobili EYOF, zašto ne bi dobili nove olimpijske igre? Imamo i prijatelje u MOK-u, a našu državu ne bi mnogo koštalo da se pripreme objekti. Možemo spoijiti cijelu BiH da živi za duh u našem narodu”, istiće Zdravko Stojnić.

Potom se i Slaviša Mašić nadovezao za sjećanja.

“Bili smo porodica, ne ožalošćena. Svi smo bili jedna vesela i vedra porodica. Bili smo bolji ljudi, ali i u svijetu su bili bolji. Karakteristika našeg mentaliteta na Balkanu je da ima ekstremno pokazivanje emocija. Kada smo dobri baš smo dobri, kada smo loši loši smo. Za goste smo bili dobri, sve davali, ništa naplaćivali. Sve je gostima bilo dostupno. Ljudi nisu mogli da vjeruju. Željeli su iznajmiti Vučka i da nam plate. Mi smo rekli ne, sve je džaba. Sada da dođete na olimpijadu sve morate platiti. Kod nas, šta god su tražili dobili su na izvolite. Zato je svima Sarajevo drago i zato su te sarajevske igre možda posljednje sa ljudskim licem. To su bile igre sa ljudskim licem”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad