Jedan od najboljih svjetskih rukometaša svih vremena Veselin Vujović nedavno je postao trener bivšeg prvaka Evrope Borca, a ta informacija odjeknula je u Bosni i Hercegovini i čitavom regionu.

U dvorani Borik, koja je 1976. godine proslavila titulu prvaka Evrope, sa Vujovićem smo razgovarali o njegovoj blistavoj karijeri, aktuelnoj situaciji u domaćem i svjetskom rukometu, odlascima velikana uz koje smo se radovali, dotakli smo se i politike i stanja društva u regionu, govorili smo o slavnoj generaciji Metaloplastike, velikoj Barceloni, njegovom temperamentu.

Na početku razgovora Vujović kaže kako mu je jedna od želja bila da radi i u Bosni i Hercegovini zbog toga što je ranije radio i u ostalim jugoslavenskim republikama. Pojašnjava i kako je došlo do saradnje s Borcem.

“Meni nije strano to što sam došao u Bosnu i Hercegovinu. Na neki način, jedina republika koja je ostala iz bivše ‘Juge’ da nisam bio trener je Bosna i Hercegovina, tako da mi se i ta želja sada ispunila. Obostrana je bila i Borca da me dovede, mada da vam kažem nešto… Da je mene pozvala sarajevska Bosna, Ljubuški, isto bih ja to. Nemam ja prioriteta sada. Drago mi je da sam tu”, kaže Vujović i dodaje:

“Stalno sam bio u kontaktu s nekim klubovima, ali to nisu bili klubovi koje bih ja prihvatio onako kako sam ja mislio da odem. Rumunija, Švicarska… I kažem, bolje je kući nego da idem u neki klub koji nema ni ambicije, ni kvalitet. I onda je rasla nervoza, kada dođe to vrijeme od šest do osam kada idu treninzi, ja ne znam kud ću sa sobom, nervozan ja, nervozna žena, čudo se radi od nas. Onda je sve zatvoreno, nose se maske, sve to stvara jednu tjeskobu i onda se pojave ljudi iz Borca. Meni je Banjaluka uvijek bila jedan jako drag grad, imam tu dosta prijatelja, znam historiju Borca, poštujem, bilo je dosta igrača s kojima sam dijelio i dobro i zlo u reprezentaciji. I onda mi je Banjaluka došla kao olakšanje od svih tih problema i muka. Sada koliko će to trajati… Da li sam ja stavio njih na muke, ili oni mene, ili svi ukupno, ali u svakom slučaju se trudimo da sve to prevaziđemo i da to sve bude pozitivno”, kaže Vujović.

Vujović se u slobodno vrijeme bavi i ribolovom, a odgovor na to da li će pecati i na Vrbasu krije možda i njegove namjere kada je u pitanju dužina ostanka u Banjaluci.

“Meni je vikendica, kuća koju imamo, na samoj rijeci i ja sam neki pecaroš u pokušaju, ali te ribe koje ja treba da uhvatim moraju da budu baš glupe. Nemam nekih trofeja, nisam ni ponio pribor. Doduše pitanje je koliko ću ostati u Banjaluci, ako bude duži period, što da ne. U godinama sam nekim, znaš kada kažu, ‘e sada si za pecanje, nisi za neke druge stvari’. Pecanje smiruje, u ovim godinama je najvažnije imati neki mir, vidjeti koliko možeš, ne ići preko toga. Svjedoci smo svakakvih dešavanja i kod sportista i kod trenera u poznim godinama, pa treba se i pričuvati malo”, ističe Vujović.

Kako se rodila ljubav prema rukometu?

“Ja sam se prije zaljubio u igrače koji su igrali u to vrijeme. Bili su velike klase, Radivoje Krivokapić, Pavle Jurina, koji nažalost više nije među živima, Beli Rađenović, igrač Borca.. To su bile vedete, vrhunske, osvojili su i medalju na jednom Svjetskom prvenstvu. Onda su u školi tražili klince koji bi igrali rukomet na školskim takmičenjima. Ja sam više volio košarku i danas je košarka moj drugi sport. Čini mi se da imam više prijatelja iz košarke, nego iz rukometa. I, odem tog nekog dana da odigram s rukometnom ekipom, na sreću pobijedimo, a meni ti je pobjeda sve. Kada izgubimo ja ne pričam ni sa novinarima, ni sa familijom, ne večeram, ja sam u svađi sa cijelim svijetom do prve sljedeće pobjede. I onda kada pobijedim opušten sam. I ta pobjeda me privukla da dođem. I drugog dana kada se turnir završio došao je trener Lovćena Miško Popović i ne kaže on tebi: ‘Da li biste trenirali rukomet’, on kaže: ‘Ti, ti, ti na trening u ponedjeljak’ i ti tu nemaš šta da razmišljaš. Takva vremena, dobra su to vremena bila, dobra”, kaže Vujović.

Vujović za sebe kaže kako je Jugoslaven i da mu je to što je radio u svim bivšim jugoslavenskim republikama nešto najbolje što je doživio u karijeri.

“U svakom slučaju biti na prostorima Balkana, raditi u svim bivšim republikama, za mene je nešto najbolje što mi se dogodilo u karijeri, jer na taj način liječim neku svoju jugonostalgiju, ljubav prema svim tim narodima koji žive na tom prostoru, mjestima na kojima sam igrao, tako da to meni izuzetno prija. Ja sam na HRT-u rekao da sam veliki jugonostalgičar i voditelj mi je rekao: ‘Vi ste jedini jugonostalgičar kojem 17.000 ljudi skandira’. Ja kažem: ‘To ste vi rekli, možda ih mnogo više ima’. Sada ste vidjeli poslije smrti Đoke Balaševića koliko ima tih ljudi koji su jugonostalgičari, koji ne moraju biti jugonostalgičari, koji poštuju ljubav, poštuju ljude. O čemu ja razmišljam ako Senad iz Jelaha, moj prijatelj, ili Irma iz Visokog, ili Mario iz Sarajeva, neko iz Banjaluke… Misliš da ja njima tražim pasoš. Uvijek ima i dobrih i loših ljudi. Glupo mi je kada nakon nekih mojih izjava se pojavi lavina nekih komentara i neko promoviše svoju mržnju i neke gluposti, ali kada vidite da to bude 800 komentara, a tri su neka takva. To je statistička greška, na takve ljude ne treba obraćati pažnju. Volim i cijenim ljude koji su širokog srca, koji kažu: ‘Živi i pusti druge da žive'”, dodaje Vujović.

Komentarisao je Vujović i aktuelnu situaciju u politici i društvu.

“Iskreno da vam kažem, trudim se da ne razmišljam o politici, jer šta god da kažem loše će se prokomentarisati. Meni nije normalno. Puno stvari se radi da bi se narod razjedinio, da bi se narodu isprao mozak, da ne bi razmišljao glavom, nego da se vode nekim vijestima koje se plasiraju u medijima. Mediji u velikoj većini nemaju ni slobodu. Kod vas novinara ima svakakvih. Ima onih koji će to muški da podnesu i reći će: ‘Slušajte, otići ću, ali ja ovo neću da radim’, a ima i onih koji zarad posla i zarade rade kako im se kaže. Moralo bi se više uraditi na tom nekom jedinstvu i iskreno smatram da je bolje da imate dobrog komšiju, nego lošeg brata. To je moja politika. Meni kada čujem, recimo, igra reprezentacija fudbalska, Hrvatska, koja je u ovom okruženju najbolja, da se ne lažemo. I sada neko ne navija za Hrvate, nego navija za Honduras. Čekajte ljudi, da li ste normalni, da li razmišljate svojom glavom i takve gluposti. Meni se to nikada neće desiti, mojoj porodici i drugima na koje mogu da utječem”, kaže Vujović.

O rukometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine i posljednjim rezultatima u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo.

“To je teška analiza. Kada je sastav reprezentacije Bosne i Hercegovine u pitanju, u ovom kratkom periodu sam vidio dosta igrača koji zaslužuju da barem budu na spisku, da budu probani. Čini mi se da je Šuman malo robovao jednom istom sastavu, istim igračima i da nije širio taj sastav, što je neophodno. Poslije dužeg perioda dođe do jednog zasićenja. Mislim da je Obrvan dobro rješenje. Dolaskom u Zagreb pokazao je da je Zagreb napravio jednu pozitivnu reakciju, mislim da će tako biti i kada je Bosna i Hercegovina u pitanju. Nije izgubljeno sve, još uvijek ima šanse da se plasira na sljedeće takmičenje. Šuman je puno uradio, vjerujte u jednom teškom periodu, kada je to sve bilo u nekom raspadu, on je napravio puno toga, odveo reprezentaciju na velika takmičenja i kao takav zaslužuje da bude tu, da bude negdje gdje će pomoći rukometu ovdje”, ističe Vujović i dodaje:

“Malo sam vidio, gledao sam i neka videa igrača iz Premijer lige BiH. Pa evo taj mali Klis, sinoć je Borac igrao protiv Slobode, on zaslužuje da bude na spisku, sada koliko će igrati to je pitanje. Ima još izuzetno dobrih igrača koji igraju u našoj ligi. I u Doboju i u Bugojnu, i u Gračanici, da ne nabrajam sve klubove. Siguran sa da bi Obrvan trebao da napravi dvije selekcije. Od onih koji su već afirmisani i većina ih igra u inostranstvu i od ovih, hajde da kažemo neku B, da ih negdje okupi, koliko mu vrijeme bude dozvoljavalo. I da tu izdefiniše i napravi jedan ozbiljan filter iz kojeg će crpiti budućnost bosanskohercečgovačkog rukometa.”