Mladi bosanskohercegovački košarkaš Emir Sulejmanović odigrao je tek nekoliko minuta u neuspješnom kvalifikacijskom ciklusu koji je ekipa selektora Damira Mulaomerovića sinoć okončala nevažnom pobjedom u Švedskoj.

Trijumf, dakle, nije imao nikakav takmičarski značaj, a više od rezultata pamtićemo dvije grozne povrede bh. košarkaša: Nedim Buza slomio je potkoljenicu, a Nemanja Gordić – šaku. Ništa dobro ljubitelji čarobne igre s narandžastom loptom u BiH nisu imali vidjeti u proteklih nekoliko sedmica. Rezultatski krah najmanje je važan u bosanskohercegovačkoj košarkaškoj priči. Padalo se i ranije, istina, ne baš često jer košarka je sport koji je ovoj zemlji u prošlosti donio najviše uspjeha.

Kuća bh. košarke pokazala je sve one slabosti koje jedna institucija u kriznoj situaciji može pokazati. Ništa nije bilo kako treba: ono što se na parketu Mejdana desilo u finišu utakmice protiv Rusije nije vrijedno riječi. Oni koje djeca čekaju i mole za autogram, fotografiju i osmijeh zamalo su se potukli na terenu, a potom, dan poslije, požurili da domaće ljubitelje basketa još jednom namagarče glumeći red, rad, disciplinu i ljubav.

U haosu je svoju ulogu odigrao i najbolji igrač bh. tima u kvalifikacijama Jusuf Nurkić koji na svom Facebook proflu najavio mogući oproštaj od majice s državnim grbom. Nije, navodno, bio zadovoljan reakcijom javnosti i navijača na sve ono dobro što je ponudio, a brojevi kažu da je odigrao sjajno.

A iza svih ovih problema koji su obrukali domaći sport sakrilo se ime Emira Sulejmanovića, mladića koji je svih ovih godina strpljivo čekao svoju šansu da zaigra pod najdražom zastavom. Priču znate: rođen u Srebrenici, a odrastao u Finskoj, šutio je opirući se sili. Nisu ga pokolebale odluke inih košarkaških federacija prema čijem sudu je mladi supertalent trebao igrati za zemlju koja ga je košarkaški othranila.

Odbijao je, trpio i čekao. Kada su isrpljene sve pravne budućnosti, kada je voda bez traga odnijela finski zalog za svijetlu košarkašku mogućnost i kada su se konačno stekli svi uvjeti ovog svijeta, mladić je konačno dobio priliku da dokaže svoj nesumnjivi patriotizam koji je, nekoć, znao biti i važniji od samog kvaliteta.

Uostalom, odbijanje poziva selektora reprezentacije koja je bez dosadnih kvalifikacija već pronašla svoje mjesto u šeširima za Eurobasket, dovoljan je dokaz za ono što svi znamo. Svi, osim selektora Damira Mulaomerovića koji ga je, čuda li, potpisao za svoju Cibonu. A u reprezentaciji ga nije bilo, barem poneki minut u nevažnoj utakmici, da osjeti to što je tako strpljivo, godinama čekao. Ništa. Izbrisan i nevažan.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.