Mirza Delibašić je bio taj. On je bio čovjek zbog kojeg su pljeskali na Gripama, u Zagrebu, Beogradu, Zadru, Ljubljani, u svim dijelovima Evrope i svijeta.
Skroman momak. Iz raje, iz jedne od mnogobrojnih sjedeljki gdje je primao i poznate i nepoznate. Nije birao društvo, društvo je biralo njega. Otrcana je floskula i fraza, ali svi su ga voljeli. Od Vardara pa do Triglava, jednostavno svi. Čovjek zbog koga se košarka gleda drugim očima u Bosni i Hercegovini. Čovjek za kojeg su svi samo imali riječi hvale.
Osmog decembra 2001. godine je prestalo da kuca srce najvećeg sportiste kojeg je naša država imala svih vremena.
Padao je Real, Maccabi u finalu Emerson, veliki dvoboji sa Kićanovićem. Skenderija je uvijek bila dupke puna, a on je bio pijanista koji je uvijek svirao svoj dio. Svirao ga je perfektno respektujući drugu stranu. Znao je uzeti mikrofon i zamoliti publiku da ne skandiraju Kićanoviću, znao je pogoditi posljednji šut i onda zajedno sa Pimpekom (Davorin Popović) sjediti do zore kao da se ništa nije dogodilo. Bio je jedan, jedini, neponovljivi i tako će uvijek i ostati. Baletan, romantičar pod obručima. Pokušat ćemo još jednom dočarati lik i djelo ovog velikog gospodina. Teško je sve riječima opisati i izraziti ono što je on radio.
Sve je počelo davne 1954. godine i to 9. januara kada se Mirza rodio u Tuzli. Sve što je radio u životu bilo je određeno za uspjeh. Apsolutno sve. Postao je prvak u pionirskoj konkurenciji u tenisu. Poslije toga je prešao na košarku i zauvijek je izmijenio. Dobio je poziv u kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Debitirao je za Slobodu 1969. godine, a onda je prešao u Partizan gdje je bio samo jedan kratak vremenski period. Vratio se u svoj rodni grad, a onda prešao u sarajevsku Bosnu gdje je ostao upisan zlatnim slovima. Boša Tanjević je imao veliko povjerenje u njega, a i sam Boša je bio početnik, najmlađi trener lige. Prva sezona nije bila dobra u Bosni. Imali su niz od devet poraza, ali su poslije ubilježili deset pobjeda. Mirza je već u drugoj sezoni pokazao da će biti jedan od najboljih igrača svih vremena u Europi. Odigrali su sjajno i bili drugi. Došao je poziv u seniorsku reprezentaciju 1974. godine, ali je bio prekobrojan. Legenda Mirko Novosel ga nije htio staviti u roster, a Mirza je to teško palo.
“Ti si za nas najbolji na svijetu – STOP – Budi pametan, hrabar i dostojanstven – STOP – Mi te svi mnogo volimo – STOP”, došao je telegram iz Bosne. Nisu bili svjesni koliko su bili upravu.
Mirzi je Bosna bila važnija od reprezentacije, volio je Sarajevo. Volio je taj klub koji danas krvari. Redali su se porazi u finalima, a Bosna nije mogla do titule. Ipak došla je šampionska sezona. Prije toga Mirza je na Europskom prvenstvu 1977. godine došao do titule prvaka Europe sa Jugoslavijom. Bosna je u sezoni 1977/1978 došla do titule i ušla u Kup europskih šampiona. Jugoslavija je zajedno sa Ćosićem, Dalipagićem, Kićanovićem i Mirzom došla do titule svjetskog prvaka u Manili. Bili su bolji od SSSR – a, a Mirza je prvi put doživio neugodnu povredu leđa.
I onda je došlo takmičenje šest najboljih ekipa u Europi. Bosna je savladala Real nakon produžetaka, poslije toga poražena od Maccabija. Nakon nekoliko poraza uspjeli su doći do pobjeda nad Maccabijem, Joventudom, Emersonom i Olympiacosom. Bosna je postala prvi jugoslovenski klub koji je ušao u finale, a kasnije i osvojio titulu. Sve je već ispričano o toj utakmici u Grenobleu. Zagriženici i ljubitelji Kinđetovog lika i djela (među koje spada i moja malenkost) su pregledali ovu utakmicu na desetine puta. Varajić ne promašuje, Radovanović je granitan u odbrani, Boša sjajno vodi tim. A Mirza. Mirza igra neku svoju igru. Kao da igra basketa u mahali. S rajom. Svaki njegov potez je vic. Svaki potez je vrijedan ponavljanja. Svaki potez se danima ponavlja. I nikada, ali baš nikada nećete moći to uraditi. Jer svaki njegov potez je unikatan. Mirza je jedan. I tu je kraj priče.
