Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala se na Eurobasket 10. jubilarni put u svojoj historiji, pobjedama protiv selekcija Bugarske i Latvije u 3. i 4. kolu kvalifikacija. Dva kola prije kraja karta za smotru najboljih reprezentacija Starog kontinenta je ovjerena, a izuzetno važnu ulogu u ovom uspjehu imao je mladi Kenan Kamenjaš.

“Dva jutra poslije fenomenalne noći nakon pobjede nad Latvijom, sada kada sam sumirao utiske, kada sam svjestan da smo otišli na Eurobasket osjećaj je fenomenalan. Kada znate da ste učinili sebe, svoju državu, narod, svoju naciju ponosnim, osjećaj se ne može opisati riječima”, kaže Kamenjaš na početku razgovora za N1.

Kako je bilo nositi igru reprezentacije na svojim plećima i biti tako efikasan sa svega 20 godina?

“Ja sam najmlađi član reprezentacije, odigrao sam važnu ulogu, proveo sam 35 minuta na parketu. Godine mi nisu predstavljale problem, imao sam veliko samopouzdanje. Trener mi je dao šansu, vjerovao je u mene, kao i čitav stručni štab. Pričali smo o tome, ja sam uz Edina Atića bio najefikasniji igrač. Sada smo to bili Edo i ja, a u sljedećoj utakmici će biti neko drugi. Što je najvažnije timski rad i timski duh su presudili u obje utakmice i kroz sve utakmice u kvalifikacijama”, ističe Kamenjaš.

Timski duh je izuzetno važan, a u ovoj reprezentaciji je itekako prisutan. Kolika je zasluga za to selektora Vedrana Bosnića?

“Selektor Vedran Bosnić, kada vidite ispred malih ekrana koliko on skače pored klupe, koliko energije ima, prosto je nemoguće da mi to ne prenesemo na teren. Pored toga na treninzima, na obrocima, u hotelu, priča kroz trening… Prosto je nemoguće da dođete za svoju reprezentaciju, za svoju domovinu, za grb reprezentacije BiH i da se ne borite svih 40 minuta, da se ne bacate za svaku loptu. Jednostavno morate da izađete na parket i date zadnji atom snage, koliko god igrao, taj grb reprezentacije na srcu moramo da opravdamo od prvog do zadnjeg”, dodaje Kamenjaš.

Zanimljivo je da ste košarku počeli trenirati jako kasno, vaša prva ljubav bio je fudbal. Kako ste se pronašli u košarci?

“Moja prva ljubav nije košarka, prije toga sam trenirao fudbal osam godina, do 2012. godine. Napravio sam malu pauzu, do neke 2014. godine i u decembru te godine, dobro pamtim taj mjesec, odveo me otac na trening u KK Koš u Brezi. To je bio punkt kluba Seje Bukve u Brezi. Odveo me otac kod svog prvog treninga Eldina Herce. On me naučio prve korake, a poslije toga sam, nakon pola godine, došao u KK Koš u Sarajevo kod Seje Bukve. Bukva je došao kod Eldina mog trenera i popričao je s mojim roditeljima i rekao je da je normalno da pređem u Sarajevo i nastavim put u Sarajevu, jer su u Sarajevu bolji treninzi, bolji su sparing partneri, jača je liga i to je bio pravi potez i nisam pogriješio”, kaže Kamenjaš.

Da li ste sa 15 godina otišli od kuće i došli u Sarajevo, ili ste svakog dana putovali na treninge?

“Dok sam igrao u KK Koš vozario sam svako jutro i svaku noć. Išao sam u srednju školu u Brezi i nisam mogao da živim u Sarajevu, jer sam se već upisao u školu u Brezi, pa sam pričao s trenerom Eldinom šta bi bilo najbolje za mene i on mi je rekao da bi najbolje bilo da vozarim, jer mi je škola blizu i da shvatim koliko se treba boriti za neki uspjeh. To je težak put koji sam prošao, a svi moji drugovi u Skenderiji nisu vjerovali i danas ne vjeruju, dosta njih zna kako sam dolazio na trening i kako sam odlazio. To je svaki dan vozarenje, škola, po dva treninga. Teški su treninzi bili i kod trenera Admira Tutića, a posebno kod Enesa Numanovića. Dva sata ujutro, dva sata navečer kod Enesa Numanovića. To je urodilo plodom, jer bez treninga jakih nema ništa”, objašnjava Kamenjaš.

Da li su u školi imali sluha za vašu košarkašku karijeru. Kako je bilo uskladiti sve te obaveze?

“Prvu godinu srednje škole sam bio druga smjena. Moram priznati da sam imao velike probleme u školi. Škola nije imala sluha da me oslobađa nastave, bilo je dosta putovanja izvan zemlje, na turnire, Evropska prvenstva, na turnire s reprezentacijom. Dosta me profesora podržavalo, ali neki i nisu. Nekako je to bilo jednako. Profesori koji se razumiju u sport znali su koliko znači to odricanje od svega. Kada vidite da svi drugovi vaši idu na kafu, a vi idete na trening, dolazite kasno s treninga, znali su šta znači boriti se za sebe i svoju budućnost. Imao sam dosta problema, ali drugu godinu sam bio druga smjena i bilo mi je lakše da uskladim obaveze, jer sam mogao ići na jutarnje treninge kod Enesa Numanovića. Ti su mi treninzi puno dali. Kada sam bio druga smjena nisam imao probleme, jer moji treninzi i obaveze nisu smetali obavezama u školi. Kada sam putovao imao sam malo problema, ali to me sve učinilo jačim”, dodaje Kamenjaš.

Nakon Koša potpisali ste za sarajevske Sparse, kako je došlo do te saradnje?

“Kada sam započeo treću sezonu u KK Koš poslije jutarnjeg treninga imao sam razgovor s predsjednikom Bukvom i trenerom Enesom. Mi smo tada imali odličnu generaciju u KK Koš, generaciju 1999/2000. Popričali smo, ja sam pričao s roditeljima, vidio šta oni misle. To je za mene značilo da moram doći u Sarajevo. Kao dijete sam došao u Sarajevo i znao sam samo gdje je dvorana i gdje je autobuska stanica. Odlučili smo da sam spreman za taj iskorak i to je bio normalan slijed, da pređem u KK Spars gdje sam i danas. Najveće zasluge pored direktora i predsjednika Nihada Selimovića pripadaju Marku Trbiću koji me doveo i uveo u seniorski tim. Pored seniorskih obaveza prvu godinu sam imao i juniorske treninge kod Slobodana Kecmana. Igrali smo kao juniori na dvojnu licencu za KK Travnik A1 ligu. To je puno značilo za nas mlade, za afirmaciju i da se što brže i lakše približimo dresu seniorskog tima. Polako sam se uvodio i to je za mene bilo nešto sasvim novo. Kada sa 18 godina dođete u seniore, mislite kao junior da smo svi mi isti, ali to je sasvim druga košarka. Taj prelaz iz juniorski u seniorski staž je veoma težak. Dosta igrača prilikom tog prelaska se pogubi. Dolazite na nivo na kojem su igrači puno spremniji i moćniji fizički od vas. Tada se moja snaga ništa nije osjećala, tada nisam imao nikakve prednosti. Dosta sam radio i sljedeće godine sam bio standardni prvotimac i dobio sam priliku u pravom segmentu. Imao sam dobru minutažu, postizao sam poene, sakupljao skokove i ti nastupi za prvi tim Sparsa i dobre partije su mi donijele poziv u reprezentaciju. Nadam se da ću i u budućnosti nositi dres reprezentacije, Bože zdravlja prije svega, da me i sve nas zdravlje posluži, jer se u ovoj novonastaloj situaciji svi moramo čuvati. Zdravlje je najvažnije, pa sve ostalo. Nadam se da ću nositi dres reprezentacije i u budućnosti i nadam se da ću sa saigračima i drugovima iz reprezentacije i sa stručnim štabom učiniti ovu naciju ponosnom i sretnom i da ćemo možda za dvije godine slaviti i medalju na Eurobasketu”, kaže Kamenjaš.

Tokom priprema juniorske reprezentacije BiH govorilo se o jednom incidentu zbog kojeg ste odstranjeni iz reprezentacije. Kako ste se tada osjećali, kako danas gledate na to i da li ste razmišljali tada i o prekidu košarkaške karijere?

“Imao sam taj incident u reprezentaciji. Svakome je cilj i san kao dječak, a tada sam bio kapiten reprezentacije, da ode na Evropsko prvenstvo. Dvije godine ranije sam bio ja i na U-16 i na U-18 kao mlađi junior, ali mi je bila ta čast i ponosan sam bio na sebe jer sam kapiten reprezentacije BiH. Imao sam taj kvalitet da odvedem reprezentaciju na Evropsko prvenstvo, da napravimo neki rezultat. Dva dana prije odlaska na Evropsko prvenstvo sam ostranjen iz reprezentacije. Ja se ne volim vraćati na to i ne volim iznositi prljavi veš, ni protiv trenera Borisa Džidića, ni protiv stručnog štaba. Ja sam to zaboravio i prešao sam preko toga. Teško je bilo. Bio sam kao i sada popraćen medijskom pažnjom, ali dosta lošijom slikom. Svi su pisali protiv mene, bio sam medijska ličnost, ali po lošem. Sada smo svi u medijima, ali po lijepom i puno je ljepši osjećaj nego tada. Nisam razmišljao niti jednog trenutka da odustane. Došao sam kući, sjeo sam s roditeljima. Tada mi je puno pomogao moj prvi trener Eldin. Ja njega zovem trenerom, ali taj odnos trener-igrač već odavno prešao u odnos otac-sin. Popričali smo i samo kada se sjetim svih jutara i svih noći i šta sam prošao i koliko sam se borio, nisam niti jednog trenutka razmišljao o odustajanju. Nastavio sam dalje i hvala im na tome što su me učinili još jačim, da nastavim dalje i da još više radim”, ističe Kamenjaš.

Nedavno ste započeli saradnju s poznatim košarkaškim agentom Miškom Ražnatovićem, kakvi su vam planovi za budućnost?

“Potpisao sam s agentom Miškom Ražnatovićem na ljeto. Ja sam po prirodi momak koji voli da ide stepenicu po stepenicu. Ne volim da preskočim stepenicu, ako prethodnu nisam apsolvirao. Sada igram za Spars i igramo regionalnu ABA 2 ligu i Premijer ligu. Moja želja je da naredne godine igram ABA ligu, da odem u neki prvoligaški ABA klub. Sa agentom Ražnatovićem sam se upoznao, obavili smo razgovor i puno mi je sada lakše kada znam kako se radi s njim. Bože zdravlja, a ja ću se potruditi da nastavim svoj daljni razvoj i da dignem svoju karijeru na viši nivo”, kaže Kamenjaš.

Svi mi imamo svoje sportske idole. Ko je bio vaš idol dok ste igrali basket u svojoj ulici, na školskom igralištu?

“Pa ja sam po prirodi ogroman momak. Mlad, a ogroman, tako da kažem. Kada sam se rodio imao sam baš dosta kila. Kada sam odrastao i počeo trenirati košarku svi su mi govorili ti ćeš biti novi Nikola Peković. Dosta gledam Nikolu, jer me dosta upoređuju s njim zbog toga što imam nekako neizmjerenu snagu. Svi kažu da sam jak, dosta gledam Nikolu i nekako vidim sebe u njemu. Samo Nikola je malo visočiji i klasični je centar. Ja mogu igrati i na poziciji četvorke, ali snagom i svim tim je to Nikola Peković”, dodaje Kamenjaš.

Vratimo se malo za kraj i na fudbal. Kako se rodila ljubav prema tom sportu?

“Pa svako ko počne trenirati neki sport, imao je možda starijeg brata da počne trenirati. Ja imam stariju sestru, ali ona nije bila nastrojena sportski. Otac me od malih nogu vodao po utakmicama, ali imao sam prvog komšiju Amela koji je bio jako talentovan za fudbal. Gledao sam njega kako svaki dan ide na treninge i dolazi s treninga. Otac me vodio i svaku utakmicu njegovu smo otac i ja gledali. On je izazvao ljubav prema fudbalu u meni i ja sam počeo uz njega. On je malo stariji od mene i uz njega sam počeo trenirati. Nisam se pronašao u fudbalu, ali kao svako djetetu prva ljubv je fudbal. Većina djece ide prvo na fudbal, a ja sam se pronašao u košarci i sada sam tu gdje jesam”, završava Kamenjaš.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad