Na današnji dan prije 19 godina grad Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez svog najvećeg sportiste u historiji i najvećeg džentlmena među sportistima - Mirze Delibašića.
U svojoj karijeri Kinđe je na terenu osvojio sve što se može osvojiti, a najvažnije od svega osvojio je srca svih koji su imali tu čast da provode vrijeme s njim i da žive u vremenu u kojem je on živio. Mirza je bio istinski heroj jednog vremena, heroj o kojem se danas ne govori ni približno koliko bi trebalo. Čovjek kojem se nikada ne možemo odužiti za sve uspomene koje nam je poklonio.
“Fenomen Mirze Delibašića je da je on bio apsolutno najvoljeniji igrač na svim terenima gdje se pojavljivao, uključujući najteži teren, a to je bio Zadar. Gdje nikada Ivo Daneu ili Korać nisu dobili, ne aplauz, nego samo grdnje. On kada bi se pojavio da igra tamo s Bosnom, s nama, bi dobio aplauz kao da je domaći igrač i na svim ostalim terenima u bivšoj Jugoslaviji. Madrid, gdje je igrao samo dvije sezone, on je i dan danas najvoljeniji igrač koji je igrao tamo od svih stranaca”, kaže Bogdan Tanjević za N1.
Mirza je rođen 9. januara 1954. godine u Tuzli, a u redovima Slobode počeo je košarkašku karijeru. Dres Slobode nosio je do 1972. godine, kada je prešao u redove sarajevske Bosne. Sa Bosnom je 1979. godine osvojio titulu prvaka Evrope, a prvak Jugoslavije sa Studentima bio je dva puta. Nakon Bosne igrao je i za madridski Real s kojim je osvojio titulu prvaka Španije. U majstorici s Barcelonom bio je ključni igrač Kraljeva, a u Madridu nikada nije zaboravljen i ima status legende, kako košarkaške, tako i ljudske.
“On je u svojoj prvoj godini u Madridu izgradio tu popularnost i ljubav gestovima nekim velikog kavalira. Kupi čuvaru stadiona motor zbog toga što mu se žalio da daleko stanuje i mora promijeniti tri prevozna sredstva. On je svojim ponašanjem kupio sve njih. Sve to nikada niko nije uradio u Madridu. On je bio najbolji drug s Brabenderom s Corbalanom, sa svim tim velikim igračima”, ističe Tanjević.
Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je sve što se može osvojiti. Postao je prvak Evrope i svijeta i osvajač zlatne olimpijske medalje. FIBA ga je uvrstila među 50 najvećih košarkaša svih vremena 1991. godine, a izabran je i među 50 ljudi koji su najviše doprinijeli košarkaškoj Euroligi. U FIBA-inu Kuću slavnih uvršten je 2007. godine, a Bosna i Hercegovina 2000. godine proglasila ga je najvećim sportistom u svojoj historiji. Kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine 1993. godine osvojio je osmo mjesto na Eurobasketu, što je do danas najveći uspjeh naše reprezentativne košarke.
“Kada pričam o njemu iz moje perspektive to je jedna čista emocija. Kako kao prema igraču, tako i prema čovjeku, prema mom idolu zbog kojeg sam ja počeo da igram košarku, kao i većina mojih vršnjaka u to doba. Ta emocija, koja je kasnije prerasla u nešto više, počeo sam se baviti tom košarkom, igrati, a danas na kraju krajeva živim od te košarke, jedinim velikim dijelom zahvaljujući njemu”, kaže naš trofejni košarkaški trener – Mladen Jojić.
Kinđe je, iako nije rođen u Sarajevu, izgradio posebnu i neraskidivu vezu s gradom podno Trebevića. Postao je simbol jednog vremena, a sudbina je htjela da oni koji su zajedno s njim gradili duh Sarajeva ovaj svijet napuste 2001. godine. Dario Džamonja, Davorin Popović i Mirza Delibašić velikani su Sarajeva, velikani koji žive dok god živi uspomena na njih i na jedno vrijeme u gradu na Miljacki. Nema sumnje da su se, kako to Kinđe kaže, negdje gore ponovo sreli.
“Na vijest o Davorinovoj smrti, on je inače bio čovjek od malo riječi, govorio je kao stari ljudi. Imao je te pošalice kojim je rješavao i složena, hajmo reći filozofska pitanja. U tom momentu, to je vjerovatno bio najveći bol koji je osjetio. Jer ta ljubav između njih dvojice je bila jedna fantastična stvar. Kao i obično što malo govori, za sebe je samo ispustio, imao je malo daha već i rekao: ‘Ko će ga sada tamo naći’. To je fantastično, to je čista herojska poezija – poezija heroja”, priča Tanjević.
Koliko je veliki bio Mirza Delibašić svjedoči i izjava jednog od velikana sovjetske košarke – Sergeja Belova. Veliko je bio rivalstvo Sovjeta i Jugoslavena u košarci u to vrijeme, a Sovjeti su smatrali kako Jugoslaveni ne igraju plemenitu košarku kao oni i igrači s ovih prostora nisu im bili omiljeni. Kinđe je, naravno, bio izuzetak.
“Osvojio me čim sam ga prvi put vidio. Čime? Iz njega je zračilo nešto što čovjeka nije moglo ostaviti ravnodušnim. Doživio sam ga ne samo kao velikog košarkaša, već i velikog čovjeka. Fascinirao me nekom svojom nestvarnom igrom, dostojanstvom, manirima koji se rijetko sreću kod ljudi… Malo sam takvih ljudi sreo u životu. Rijetko kompletna ličnost, karakterna, gotovo nestvarna. Savršen igrač i čovjek”, rekao je Belov za Kinđeta.
Po Mirzi Delbašiću danas se u Sarajevu zove velika dvorana Skenderije, kao i park kod FIS-a, a izuzetno je važno da se Mirze, njegove romantike pod obručima i njegove beskrajne dobrote sjećamo svakoga dana, jer Mirza je to itekako zaslužio.
“Hvala ti druže moj, za sve trenutke lijepe, za sve radosti, u ime svih, u ime ove mladosti – Mirza hvala ti. U mojoj ulici dječaci rastu, bezbrižno se igraju i maštaju da jednom budu kao ti, Mirza hvala ti.”
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad