Najbolji bosanskoherecegovački košarkaš Mirza Delibašić preminuo je osmog decembra 2001. godine, a čovjek kojem je legendarni Kinđe bio trenerski mentor prisjetio se u razgovoru za N1 istinske košarkaške, ali i ljudske veličine.

Jojićeva karijera obilježena je velikim uspjesima i trofejima, a 2005. godine s rumunskim Asesoftom osvojio je i FIBA Europa Cup. Bio je selektor reprezentacije Rumunije, a osvojio je i Kup kralja u Bahreninu.

Koje je vaše prvo sjećanje na Mirzu Delibašića?

“Prvo sjećanje na Mirzu Delibašića, iz ove moje perspektive, je jedna čista emocija, prema čovjeku, prema košarkašu, na kraju krajeva prema mom idolu zbog kojeg sam ja počeo igrati košarku, kao i većina mojih vršnjaka u to doba. Ta emocija, koja je kasnije prerasla u nešto više, počeo sam se baviti tom košarkom, igrati i danas, na kraju krajeva, živim od te košarke, ja kažem jednim velikim dijelom zahvaljujući njemu. Prvi put sam ga vidio 1975. godine na prvenstvu Evrope u Beogradu, kada je bivša reprezentacija Jugoslavije osvojila titulu prvaka Evrope. Tada sam prvi put vidio Mirzu Delibašića. Znam da je i šest poena postigao. Bukvalno su mi se te stvari urezale u mozak, u glavu i jednostavno sam ja od tog trenutka želio samo da igram košarku, da budem košarkaš i da igram kao on. Kao što ima i pjesma, svi bi željeli da igramo kao Mirza. Kada sam ja u pitanju, to je već od 1975. godine. Kasnije sam se počeo aktivnije baviti košarkom i u ovoj dvorani imao sam priliku kroz neke razgovore upoznati ga. Kasnije u Bosni, u kojoj sam počeo karijeru 1989. godine, imao sam priliku da s njim razgovaram i u klubu, ovdje u dvorani, u popularnom FIS-u. Ta emocija prema Mirzi i dan danas traje. Idol, čije sam slike lijepio po zidovima i to je ostalo do dan danas”, kaže Jojić i nastavlja:

“Prije nepunih mjesec dana sam se vratio u Bosnu i radim u klubu kao stručni savjetnik. I momcima sam prvi sastanak koji smo imali, koji smo obavili u ovoj dvorani, jednim velikim dijelom posvetio Mirzi Delibašiću, Bosni kao brendu, koji će uvijek da bude, bez obzira na situaciju koja je sada u klubu. Ja sam čvrstvo uvjeren da će doći bolja vremena, za koja se moramo, naravno, svi pobrinuti. Taj detalj koji sam pokušao predočiti njima, je upravo da znaju ko je u ovom klubu bio Mirza Delibašić i drugi igrači, vrhunski igrači i vrhunski treneri su bili ovdje. Nositi dres Bosne, ono što sam ja naučio, u onom vremenu prijeratnom, nije mogao svako. Svi ti igrači koji dođu moraju da imaju predstavu, da imaju saznanja gdje su došli. Ti moraš imati nekoga ko će da objasni zaista kako je to prije bilo, kako je to prije izgledalo. Koliko god to sad možda za nekoga zvuči apstraktno, u to doba Bosna je bila prepoznatljiva i u Evropi i u svijetu, pravila je rezultate. Naravno zahvaljujući svima koji su prošli, koji su bili dio Bosne. Od prvog predsjednika doktora Nedžada Brkića, od onog momenta kada smo u majstorici ušli u prvu ligu i ta uspomena treba da se njeguje i samim tim i na lik i djelo Mirze Delibašića, koji je bio jedan sasvim normalan, omiljen čovjek u društvu. Kod običnih ljudi, na ulici, kod svih sportaša koji su zaista imali jedan veliki respekt prema njemu. Ta emocija i uspomena na njega stvaraju poseban osjećaj i naboj, jer jednostavno imao sam privilegiju i čast biti, razgovarati s njim, slušati ga i to je za mene nešto neprocjenjivo”, kaže Jojić za N1.

Mirza je tokom opsade ostao u Sarajevu, a reprezentaciju Bosne i Hercegovine 1993. godine odveo je do osmog mjesta na Eurobasketu kao selektor. Jojić je tokom opsade Sarajeva radio kao trener u redovima Studenata. Mirzu su pozvali da dođe u Madrid, ali nije želio otići iz Sarajeva.

“Ko je god imao priliku razgovarati s njim, biti u njegovoj blizini, poslije par minuta mu je bilo sve jasno, zbog čega je on takav kakav je. Ova priča, ratna 1994. je puna impresija i dojmova i ja sam imao priliku s njim razgovarati. U jednom trenutku obje strane u ratu su bile spremne da se zaustavi rat, sva ratna dejstva, nikakvi posrednici, UNPROFOR, nikakvi generali, ovo ili ono. Bukvalno 24 sata da se zaustavi i da se izmjesti i Mirza i njegova porodica iz Sarajeva. Naravno on se zahvalio i Real Madridu i Wayneu i Corbalanu i ostao je ovdje da bude kao i svaki drugi stanovnik ovog grada, znači zarobljen, zatvoren u nedostatku svih tih stvari koje su već poznate. S te strane je pokazao i svoje srce i velikodušnost i sve ono što je on. Što se tiče 1994. godine i našeg odnosa i razgovora, kada je u pitanju ekipa, to je jedna ekipica koju smo Anto Đogić i ja, koji je tada bio glavni trener, okupili 1993. godine i počeli smo trenirati kao da se ništa ne dešava. Trenirali smo u Osnovnoj školi Miljenko Cvitković svaki dan, godinu i po dana, do novembra 1994. godine. Svaki dan smo trenirali od 2 do 4, bez obzira i na ratna dejstva, granatiranja, snajpere i sve što je bilo u to vrijeme. Nijedan trening nismo propustili. To su momci koji su provodili pola svog vremena na linijama, a pola su se odmarali i trenirali u KK Bosna. To je generacija Elmedina Konakovića, Igora Stojanovića, Nermina Tihića, Asima Bradić, Zorana Moretića, braće Vukotić, Damira i Vedrana, Vedrana Perića, Damira Mirkovića, koji je postao i reprezentativac BiH. To je jedno sjećanje na taj period. Ne može vam niko uzeti i oteti, kao što ne može ni sve ove stvari koje su se poslije dešavale. Međutim, razgovori koje su ti igrači vodili s Mirzom, a bilo je, sada ću biti otvoren i iskren, neugodnih situacija za mene kao trenera, malo ovo ljudi zna, ali ću ispričati, a i treba da se to zna”, kaže Jojić.

Posebno je zanimljiv razgovor koji je Mirza Delibašić vodio sa mladim košarkašima Bosne u Italiji kada su Studenti otputovali na turneju u Italiju.

“Vraćajući se iz Italije, gdje smo bili na jednoj turneji od 45 dana na poziv naše čuvene menadžerice, danas nažalost pokojne, Mire Poljo, Bosna je otišla na 45 dana u Italiju na turneju. U to doba Mirza je bio u Italiji, u Trstu sa svojom porodicom i normalno je da smo se i vidjeli. I sada u tih 45 dana, mi kada smo odlazili, izlazili smo iz Sarajeva gdje je bilo jedno zatišje, takozvanim plavim putevima smo izašli iz Bosne i Hercegovine, iz Sarajeva, međutim situacija se drastično pogoršala i promijenila u momentu kada mi treba da se vratimo. U tom trenutku ja sam, budući da se Ante Đogić nije vraćao s nama, ja sam ostao sam s ekipom, igračima, tu ne želim i neću zaboraviti na gospodina Boška Grubnića, našeg generalnog sekretara koji je jako dugo u Bosni i dan danas je u penziji, ali dolazi na sve utakmice Bosne i prati i Breković Memsudin, predsjednik kluba. Mi smo bili u situaciji da odlučimo kako ćemo se vratiti i šta ćemo se vratiti. Pritisak roditelja bio je strahovit, to su djeca od 16-17 godina koja trebaju da se vrate sada ponovo u pakao. Pritisci u dijelu razgovora telefonom, ‘nemojte se vraćati’, roditelji kao roditelji vode računa o djeci. Ja trener koji sam u to doba, bavim se trenerskim pozivom 2-3 godine prije rata i u ratu, znači na početku trenerske karijere, neiskusan, pogotov za tu vrstu odlučivanja. I ja znam, 99 posto igrača kada pristanemo u luku Split, da 99 posto igrača se neće vratiti u Sarajevo. Dakle to je osjećaj trenerski i čujem i vidim o čemu se priča”, objašnjava Jojić i nastavlja:

“I u Trstu kada smo došli da se pozdravimo s Mirzom, ja njemu priđem i kažem: ‘Ja imam ogroman problem, 99 posto igrača se neće vratiti’. Kako, na koji način, pritisak roditelja strašan, da ne kažem neke teže riječi. Vi se s tim ne možete nositi, nemate ni iskustvo, ni godine, ne možete sada da odlučujute o nekim stvarima, ja znam da ću se ja vratiti, ja se moram vratiti, želim da se vratim, ali ja sam individua. Ja mogu da razgovoram s njima, ali moj autoritet i  ja sam obavio sve to i razgovarao s njima, znate ono, on je igrač on će kimnuti glavom, ali zna šta su mu mama i tata rekli, što je i prirodno u tom trenutku. Ja kažem Mirzi da imam ogroman problem i da, ako mi iko može pomoći, on mi može pomoći i onda mu objasnim u kratkim crtama kakva je situacija. On me pitao kada ide trajket, ja mu kažem za tri i po sata. I on mi kaže: ‘Zovni sve momke, okupi ih, a ti, Boško i svi ostali ste slobodni, ja želim da s njima razgovaram.’ Taj razgovor je trajao dva sata i samo ću reći rezultat: Samo jedan igrač je ostao u Splitu, svi ostali su se vratili. To je bio Mirza”, ističe Jojić.

Imali ste priliku da tokom svoje karijere putujete širom Evrope. Kako i koliko se Evropa, a koliko Sarajevo sjeća Mirze Delibašića i čuva uspomenu na njega?

“Ja sam poznat kao osoba koja je iskrena i koja kaže ono zaista što misli i osjeća. Ja generalno mislim da se ovaj grad i ova država Mirzi Delibašiću nikada nije odužila na onaj način na koji je on prezentovao ovaj grad, ovaj klub i ovu državu. Ima velikih stvari koje bih ja možda mogao potencirati ili ne, međutim da se samo dvorana i park kod FIS-a zove po Mirzi Delibašiću, ja mislim da zaslužuje jedna takva veličina, jedan čovjek koji je planetarno bio popularan i poznat i priznat i cijenjen, na svakom koraku, mislim da zaslužuje i uvjeren sam puno više od onoga što trenutno ima. Moja dužnost kao trenera u Bosni, ja je ne bih nazvao dužnost, ja to osjećam kao obavezu, da ovim naraštajima, kao što sam to radio i 1994. godine i kada god sam bio u klubu i kada god pričam o Mirzi i Bosni, mi ostajemo u jednoj obavezi, mi koji znamo kako je to prije izgledalo, ko je bio Mirza Delibašić, da vama mlađima pokušamo najbližim crtama objasniti, iako je to jako teško. Jedno je kad pred tobom sjedi neko ko je tvoj idol, legenda, neko ko si ti imao priliku gledati i s njim pričati i sada se prenosi to što ti znaš i to su drugačije stvari. Ali da zaista možemo i da smo dužni svi mi koji znamo ko je bio, šta je bio, kako se ponašao i koliko je bio cijenjen Mirza Delibašić u svijetu, ne samo za region i Evropu, dužni smo da njegujemo i održavamo tu njegovu veličinu, tu njegovu dobrotu, sve ono što je on dao Bosni, tom klubu, državi Bosni i Hercegovini. Jer jednostavno, mi nemamo takvih velikih veličina, mi smo mala zemlja i prema svojim velikanima, a Mirza pripada zaista njima, moramo se poistovijetiti i moramo voditi računa da spasimo od nekog zaborava, jer ono što sam ja imao priliku da vidim i u Evropi, način na koji ljudi o Mirzi Delibašiću pričaju i razgovaraju, a imao sam tu čast i privilegiju da sam bio dio toga, u tom vremenu i kada odete negdje s drugim klubom u taj ‘neki’ Madrid, onda shvatite koliko je taj veliki Madrid, Španija, a posebno Madrid puna riječi hvale, poštovanja i respekta prema njemu”, ističe Jojić i dodaje:

“To su neke stvari o kojima, ja o njima ne razmišljam samo 8. decembra kada nas je Mirza napustio, ja o tim stvarima, naravno, sa svojim prijateljima, sa ljudima koji mene znaju, jer živim od ovoga i košarka mi je što se kaže hljeb, svakodnevno pričam o tome i neizmjerno sam zahvalan, srećan, ponosan što sam bio u tom vremenu gdje sam mogao da ga gledam, da od njega učim, primam savjete, da sa njim razgovoram, jer to je nešto, kao što sam maloprije rekao neprocjenjivo, jedno veliko iskustvo kojeg ću se uvijek prisjećati na najbolji mogući način”, kaže Jojić.

Karakteristično za ljude poput Mirze Delibašića i Asima Ferhatovića Haseta bilo je to da su uvijek bili pristupačni i otvoreni za razgovor s “običnim” ljudima, na ulici, u svakodnevnom životu. Kako vi gledate na to?

“To su odlike velikih ljudi, biti skorman, pustiti javnosti da procjenu napravi. Ima jedna vrlo zanimljiva stvar, koja je i jako interesanta, pogotovo za grad Sarajevo. Sarajevo će ti najteže oprostiti uspjeh. Sarajevo je jedna sredina, a ja mogu da to potvrdim, jer sam se ovdje rodio, roditelji su mi odavde, odrastao sam u ovom gradu i znam puno toga. Ovaj će grad priznati, prihvatiti, skinuti kapu samo kada napustiš ovaj svijet. To je moje mišljenje i stav, jednostavno neće ti priznati za života da si legenda, da si veliki i samim tim ti ljudi, oni znali su, kao što zna i Ivica Osim i Musemić i Sušić, svi ostali, oni znaju šta su, ko su, međutim ti veliki ljudi, velikani, oni su upravo zbog tih stvari i veliki. Da znaju da taj uspjeh ovaj grad teško prihvata, za života, nažalost. Mene to nikada nije čudilo, ja isto tako osjećam to, bavim se ovim, prolazim svaki dan kroz to, 56 godina. Jednostavno, ovdje se ne možeš izdići iz sredine, nikada Sarajevo to nije dozvoljavalo, ali oni su znali, kao što mi znamo sada, u onom vremenu dok su bili živi, samo su se ponašali prirodno i normalno i to je ona odlika i veličina njihova koja ih je učinila besmrtnima, tako da meni to nije neki veliki upitnik i ne znam zašto je to tako. To je tako jednostavno, kada si veliki moraš se znati ponašati velikanski”, ističe Jojić.

Kojeg se savjeta sjećate, koji ste mogli primijeniti u životu, a da vam ga je dao Mirza Delibašić?

“Budi ono što jesi, ako imaš svoj put, ako imaš svoj cilj, stani iza njega, ako nije ispravan, ako nije dobar, nauči iz greške, ali nemoj nikada raditi, slušati, zbog toga što to neko drugi misli ili kaže. Tu konkretno mislim na svoj trenerski poziv, svoju ideju, svoj put, u životu koji imaš, trenerski. On to nije spomenuo samo kao savjet trenerski, već i životni. Budi ono što jesi, stani iza svake svoje oduke, argumentovano porazgovarati s ljudima, objasniti, ispričati. Taj detalj, to mi je jako puno u životu, a pogotovo trenerskoj karijeri pomoglo i dosta tih stvari koje sam uradio i napravio su vezane za taj njegov savjet, jer nikada nisam dopustio, u nešto što mislim da je dobro, da vrijedi, da ne treba iza toga stati. Ne, idem, to ću da radim, vjerujem u to i taj put ti u životu da rezultat. Nekada je rezultat samo jedna pobjeda, u mom slučaju su bile i titule i medalje, tako da taj put sa sigurnošću mogu reći da je bio ispravan i taj njegov savjet zaista mi je jako puno pomogao i ima tu još puno tih stvari i savjeta. Međutim taj mi je ostao duboko urezan u pamćenje, tako da jednostavno taj savjet mi je bio vodilja i put kako uspjeti u trenerskom putu i životu”, dodaje Jojić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad