Projektil iz slobodnog udarca - neko bi rekao da je to zaboravljena vještina. Danas kada se fudbal svodi na tehniku, 'gađanje' rašlji i stilski lijep slobodan udarac - pomalo nam fali vještina projektila u nozi od kojeg su se golmani sklanjali.
Kada su dva člana redakcije N1 gledali nedjeljni derbi Sarajeva i Željezničara na Koševu, koji je okončan 0:0 – jedan nam je izraz zvonio u ušima svih 90 minuta od gledateljstva okupljenog oko centralnog dijela zapadne tribine. “Šta je peglaš, opali je”. Tako smo se dan nakon počeli prisjećati fudbalera koji su voljeli dalekometne šuteve više od bilo kog drugog segmenta fudbalske igre.
Zaključili smo da je lista preduga. Pobrojali smo samo ona srcu najdraža imena, uz počasno pominjanje nekolicine fudbalera koji zaslužuju tekst u nekom drugom kontekstu.
Nešto starijim ljubiteljima fudbala prvi na um pada vjerovatno Roberto Carlos. Fudbaler čija je ljevica bila strah i trepet golmanima, ali i živom zidu. Bez obzira na kojoj se udaljenosti nalazila lopta od gola Carlos je mogao pogoditi.
Njegovu putanju lopte ni fizika nije mogla nekada dokazati, a nebrojeno puta smo bili svjedoci momenata kada golmani njegov udarac pogledom prate u gol-aut, sekudnu poslije tu istu loptu vade iz mreže. Tada im sa usana čitate “pa kako ovo”.
Posebno će ostati upamćen onaj gol iz 1997. godine protiv Francuske. Sa nešto više od 30 metara Carlos je raspalio po lopti, a Fabien Barhez i ostatak Francuske reprezentacije su samo mogli da se iščuđavaju.
https://youtube.com/watch?v=3ECoR__tJNQ
Izmjereno je da je lopta do gola putovala brzinom 138 kilometara na sat, a raspalio ju je vanjskim dijelom noge.
Ako nas podaci dostupni na internetu ne varaju, to je do sada najbrža lopta poslana sa zemlje – sa te udaljenosti.
Popit’, pojest’ i po lopti raspaliti
U generaciji sa Robertom Carlosom bilo je još nekoliko fudbalera diljem fudbalske Evrope sa sličnim karakteristikama. Odlično poznavanje igre, sa užim specijalnostima – slobodnim udarcima.
Bayern iz Minhena imao je dvojicu. Michael Tarnat i Mario Basler. Tarnat ime je izgradio igrajući u Duisburgu, pa u Karlsruheru, da bi ga 1997. godine kupio Bayern. Igrao je stopera, ali često se znao naći u ulozi zadnjeg veznog – nerijetko i golmana.
No njegova lijeva noga – projektil koji je držao u njoj njegova je karakteristika po kojoj ga navijači tima iz Minhena i dalje pamte. Za njega se pričalo da nema dijela terena s kojeg ne može pogoditi gol. Da li će uputiti pravolinijsku loptu, ili onu sa ‘malo efea što bježi od golmana’ potpuno je bilo nevažno u pojedinima situacijama. Ako je išla po golu, to je bio gol.
Sa njim u ekipi igrao je i Mario Basler. Loš dečko njemačkog fudbala, bio je i majstor slobodnjaka koje je izvodio desnom nogom. U svoje vrijeme Basler je volio “popiti i potući se”, ali kada je izmađu njega i golmana samo živi zid – bio je opasniji od sigurno 90 posto fudbalera svog vremena. Hertha, Werder, Bayern, Kaiserslautern…vrhunske igračke dane proveo je u Bundesligi. Za Njemačku je nastupio 30 puta.
Vrijeme je i za šaranje po majstorima šuta koji su fudbalski hljeb zarađivali na Otoku. Čudno li je, ali svestrani Čeh Patrik Berger također je član generacije sa sredine devedesetih koja je voljela raspaliti po loptu sa velike udaljenosti.
“Čupo” iz Praga
Punih 11 godina igrao je u Engleskoj, ali njegovi dani u Liverpoolu su oni najznačajniji. Patrik Berger češki je krilni igrač ili po potrebi ofanzivni vezni koji je volio namjestiti loptu saigračima, ali kada je pozicija za šut – nije se mnogo libio. Za Liverpool je postigao 28 golova, sedam je dao za Portsmouth, više od 30 za Slaviju iz Praga gdje je i ponikao.
Većinu utakmica ulazio je s klupe, kao Joker – ali kada je igrao, pravio je razliku. U videu pogledajte njegovu kompilaciju od 10 najboljih golovau dresu Liverpoola.
https://youtube.com/watch?v=miWB5neFnMg
A kakva bi to lista bila da na nju ne uvrstimo Zlatana Ibrahimovića. Čovjek koji obožava da dribla – voli i raspaliti po liopti, a noseći dres PSG-a postigao je gol pri kojem je brzina lopte dosegla i 150 kilometara na sat. To je bio volej iz trka, a najubojiti slobodnjak koji je izveo je gol kojeg je postigao Nici 2012. godine. Sa 20 metara – 180 kilometara na sat. Pa ko se ne bi sklonio od takve lopte, ili – ko će to uopće odbraniti?
Lista ovih fudbalera može biti još duža. John Arne Riise, Jouninho, Denilson, Rivaldo…ali oni su nekako više za rubrike tehnički i stilski dotjeranih izvođača slobodnih udaraca.
Carlos i nabrojana kompanija su oni koji su izbijali golove iz ležišta, živi zid im se sklanjao, a nema tog golmana kojem je bilo svejedno kada vide ko postavlja loptu.
Oni dolaze iz jedne ere fudbala gdje se lopta nije morala ‘unijeti’ u gol nakon 300 pasova. Oni dolaze iz ere kada ‘totalni fudbal’ kao izraz nije postojao ‘tika-taka’ fudbal je bila možda nepoznata igra riječi, a srčanost i broba za ime koje stoji na prednjem dijelu dresa je bilo svetije od svega onoga što danas gledamo na fudbalskim terenima.
Generacija ljudi rođenih nakon 80-te godine svojoj djeci će pričati o ovim majstorima slobodnih udaraca, i o igračima kojih se danas možda samo YouTube sjeća. Nažalost, rekli bismo.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
