Igrala se 52. minuta na Old Traffordu. Real Madrid je vodio Manchestera sa 3:0, nakon 0:0 u Madridu. Igralo se četvrtfinale Lige prvaka.

Real je prije dvomače tada bio otpisan, a Manchester je bio vladar Evrope, vladar Otoka…a onda se pojavio ON.

Nelinearnim narativnom počinjemo priču o neopjevanoj fudbalskoj rokenroli, zbog koje smo i uopće počeli na N1info pisati o zaboravljenim asovima kojima kucamo na vrata.

Te noći, ljeto 2000. je ‘ubijao’ Scholesa, Roya Keana i kompletnu garnituru igrača Manchestera. Bio je neugodan na terenu. Igračima bi uvalio koljeno, lakat, tijelo bez ikakvih emocija, sve samo da bi napravio potez koji se vjerovatno i dan danas izučava u školama fudbala.

U Manchesteru je tada igrao Henning Berg, igrač koji je na Old Traffordu proveo tri godine, osvojio sve, i imao raspektabilno mjesto u ‘Boga strah’ sastavu Uniteda čija je jedna od centralnih figura bio.

Sve do tog 52. minuta, zbog kojeg će ga svi neslavno pamtiti. Te noći, Henning Berg je završio karijeru. Peta, ili žargonska ‘štikla’ koju mu je podvalio heroj ove naše priče, Fernando Redodno.

Samo za kratko, fudbaler Reala se leđima okrenuo Bergu. Izgledalo je kao da će mu graditi loptu, i zadržavati vrijeme. A onda…magija.

‘Štikla’ kroz noge, munjevit sprint ka liniji gol-aut gdje stiže loptu. Savršen pas između odbrane i golmana, a Raul nije mogao, i nije smio da promaši. Old Trafford je tada ustao, aplaudirao.

Alex Ferguson je poslije utakmice kazao: “Šta on ima u nogama? Magnete? Nismo mogli da igramo od njega”.

S druge strane, prije meča, u svlačionici Reala, vladala je nervoza. “Bili smo uplašeni. Nismo imali samopouzdanja, ali Redondo je bio tako miran i ubijeđen da nam je održao govor”, prepričao je Ivan Helguera.

Tog aprila 2000. godine, Real je oživio, zahvaljujući Fernandu Redondu, koji je uprkos ustaljenom mišljenju – bio lider te generacije Real Madrida.

Šest mjeseci prije tog aprila, i finala sa Valencijom, kojeg je Real glatko dobio sa 3:0, niko nije vjerovao da Kraljevi mogu dogurati do finala. Vjerovao je samo Fernando Redondo, jedan od prvih i posljednjih buntovnika svoje generacije, ali i generacija iza njega. On je bio lider tog Reala, koji je uveo stil igre kakav su Blancosi gajili godinama nakon njega. Zadnjeg veznog poput Redonda, nikada nisu imali.

Lider (iz sjene) Real Madrida

Sve zbog njegovih fiksacija u glavi. On je naime volio da provocira. Sebi bi izabrao protivnika na terenu, kojeg je nervirao 90 minuta. Obično bi to bio kreator igre ekipe. U Manchesteru je nervirao Scholesa i Beckhama, kasnije je protiv Bayerna nervirao Effenberga… Svi bi oni postajali ‘bijesni psi’, nakon čega bi pogubili živce i konce, a Redondo bi onda samo dao Raulu, Morientesu i Anelki da golgeterski završe meč, koji je Redondo dobijao psihološki.

Tokom svoje karijere imao je blizu 80 posto tačnosti pasova. Trčao je blizu 14 kilometara po meču, a dobijao je 11 od 15 duela. On je onaj broj 5, rezervisan za zadnjeg veznog.

Karijeru je počeo da gradi u Buenos Airesu, tamo gdje su počinjali i Maradona, i Riquelme i brojni drugi argentinski majstori s loptom. Debitovao je za Boca Juniorse, baš kao i Maradona, devet godina prije njega.

Ivan Zamorano je za Redonda volio kazati: “Previše je fudbalskog u njemu. Grijeh je reći da je on zadnji vezni”, prije nego ga je uvrstio u svojih idealnih 11.

https://youtube.com/watch?v=O-7CECdXum4

Za zadnjeg veznog se obično kaže:

1. Ne za s loptom, ali trči za trojicu
2. Proći će igrač, ali lopta neće i obratno

Fernando Redondo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Znao je s loptom, bio je brz kada je to htio da bude, trčao je za trojicu, nervirao je za petoricu – i kada bi bio inspirisan – sam bi mogao pobijediti bilo koju ekipu na svijetu. Prosto, bilo mu je suđeno da bude jedan od igrača koji će ispisati historiju fudbala.

Sa 21 godinom dobio je poziv da sa Argentinom brani naslov prvaka svijeta. Maradona je bio tu. Redondo je odbio poziv. Kazao je da mora da sprema ispite, jer je bio student prava tada. Godinama kasnije, otkrio je da nije želio igrati za tadašnjeg selektora Carlosa Bilarda.

Nije htio da se šiša, i htio je da igra fudbal po svome. Umjesto u veliki klub, iz Argentine je prvo otišao na Tenerife. Tada je otkrio najveću slabost: Povrede, one povrede koje su ga osakatile baš kao i mnoštvo fudbalera za koje znamo da nam nisu ponudili sve što smo trebali da vidimo od njih.

1994. godine, posljednja utakmica u sezoni – Tenerife igraju protiv Reala. Igra se na otocima, a Real vodi sa 2:0 i ima titulu u džepu. Na čelu sa Redondom, Tenerife serviraju preokret za 3:2, i tako udjeljuju titulu Barceloni.

Pakao i povratak u raj

Real ga kupuje u sezoni 1994/1995, gdje ostaje šest godina. Tu je postao ključni igrač Vicentea del Bosquea, dobio je nadimak El Principe (Princ), a svojim igrama ispisao je neke od najljepših momenata fudbala uopće.

Uvršten je u najbojih 11 Reala svih vremena, a nama bi trebali redovi i redovi, smjene i smjene kucanja teksta da bismo napisali sve ono što je Redondo dao fudbalu.

Na ljeto 2000. godine, Redondo se preselio u Milan, za 30.000 njemačkih maraka. Tada je bio najskuplje pojačanje Milana, ali to na terenu nikada nije uspio pokazati. Povrede i odsustvo sa travnjaka učinile su svoje.

Operacije su ga izbrisale iz svih kombinacija. Nije želio novac, plaću, službeni automobil, nije želio ništa od Milana – jer nije igrao. A primao je 5 miliona maraka godišnje.

29 mjeseci po dolasku u Milan i pucanja Ahilove tetive na prvom treningu, vratio se na teren. 70.000 ljudi mu je aplaudiralo na San Siru sa velikim osmijehom na licu. Milan je igrao protiv Rome.

Mijenjao je Schevchenka, a pri prvom kontaktu s loptom, ‘otresao’ je Montelu, kasnije Emersona, Waltera Samuela. Delirijum je nastao.

2003. godine, žrijeb Lige prvaka spaja Milan i Real. Carlo Ancelotti umjesto Pirla od prve minute stavlja Redonda. Sa stadiona Santiago Bernabeu je izašao u 79. minuti.

Na tribinama se razvio transparent: “Bog se vratio u svoj raj”. Pun stadion uzvikivao je njegovo ime, dok je ovaj jedva čuvao suze da ne krenu niz obraze. Mnogi kažu, da Redondo nije bio povrijeđen u Milanu – Pirlo nikada ne bi dobio priliku da zaigra.

Argentinac je izabran u idealnih 11 reprezentacije Argentine svih vremena. Završio je pravo. Osim fudbala, voli književnost, čita Markesa i Borhesa. Za njega se može reći da je promijenio historiju fudbala, i doveo do savršenstva poziciju na kojoj je igrao i na kojoj nikada nije dobio nasljednika. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.