Ako volite fudbal, a sigurno volite, tokom razvoja vašeg odnosa s najpopularnijim sportom na svijetu, morali ste se povremeno zaigrati neke od simulacija ove magične igre.
Oni koji u rukama vole osjetiti džojstik zabaljali su se uz Play station, a jednako velik bio je broj onih koji su radije birali računarske verzije – nekako i jeste s više aspekata bolje, više je opcija, grafička rješenja su kvalitetnija, a uz standardna osmišljavanja formacijskih prevara, može se tu i tamo popiti poneko piće jer jedna je ruka uvijek slobodna dok vrijeme ne leti tako brzo.
VEZANE VIJESTI
Football manager zasigurno je jedna od najpopularnijih fudbalskih igara koje se na računarima vrte svih ovih godina. Neke verzije bile su popularnije od ostalih, a u sjećanjima pasioniranih ljubitelja Managera ostale su dvije inačice – ona iz 2005. i ona koja se pojavila četiri godine poslije. U ovom malom prisjećanju na čari ove igre, bavit ćemo se ipak nešto starijom verzijom. Tog, već dalekog, oktobra prije više od 11 godina, nastala je legenda o nekim od najvećih nada virtualnog fudbala ikada. Danas ih se sjećamo s tugom.
Prvi u nizu je Fernando Cavenaghi, taj magični Argentinac kojeg je u svaki ozbiljniji klub bilo relativno lako dovesti, a koji je potom za koju godinu, postajao najbolji napadač svijeta. Redovno. Danas je već izvan igračkog profesionalizma, a kroz ”pravu” karijeru igrao je Spartak iz Moskve, Bordeaux, Mallorcu, Villarreal i još neke klubove da bi posljednji meč odigrao na Kipru za tamošnji APOEL. Povrede su ga spriječile da napravi pravu stvar, a oni koji su igrali manager iz 2005. svoju omiljenu devetku vjerovatno i danas pamte s uzdasima.
Kad s Cavenaghijem riješite napad, onda po nekakvom pravilu odbranu ključate Anthony Vanden Borreom. Svestrani Belgijanac uspješno je pokrivao sve pozicije u defanzivnoj liniji i neke u veznom redu. Bio je u nizu neprovjerenih, mladih belgijskih talenata u igrici, a za koju godinu strpljenja, obično biste bili nagrađeni najboljim bekom u Evropi. Daleko od miša i tastature, nije napravio ništa posebno. Igrao je za Anderlecht, Fiorentinu, Genou, Portsmouth, Genk da bi karijeru okončao nakon skromnih nastupa u francuskom Montpellieru. Prestao je početkom godine. Nije napunio ni 30.
A tek Freddy Guarin i čvrsta sredina terena! Mogli ste ga dovesti u svaku ligu, tada je valjda svugdje bilo bolje igrati nego u njegovoj rodnoj Kolumbiji. Bio je ponajbolji veznjak virtualnog svijeta, a izvan njega, nije napravio ništa spektakluarno. Za razliku od svojih prethodnika, barem je zaradio veliki novac. Početkom kineskog ludila, iz Intera je otišao u Shangai gdje je i danas. Pomalo zaboravljen premda tek u ranim tridesetim. Ni Manchester, ni Real, ni Arsenal, ni Barcelona. Guarina više pamtimo po igrama na Manageru nego na pravoj zelenoj travi.
I posljednji mada ništa manje važan – Freddy Adu. Američki wonderkid u međuvremenu je čak 12 klubova u svojih 27 godina, a jedan dio karijere proveo je i u Srbiji, u Jagodini. Pokušao je u Benfici, nije išlo, potom je pokušao i sa brojnim posudbama, ali nikad nije uspio napraviti ozbiljan iskorak ka vrhunskom fudbalu. Danas nema kluba, čeka možda i posljednju šansu, dok se stariji ljubitelji video igrica s uzdahom sjećaju njegovih briljantnih izvedbi i zlatnih lopti u jednoj drugoj realnosti.
Koga još pamtimo iz te 2005. godine? Simona Vučevića, da, Valeri Bojinova, također sudbinski vezanog za Partizan, Freda i Edixona Pereu. Lebohanga Mokoenu i vječitog wonderkida Igora Akinfeeva koji nikako da se makne iz Moskve.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
