Reprezentacija Italije prvi put nakon 1958. godine neće igrati na smotri najboljih svjetskih fudbalskih reprezentacija.

U bražu za plasman u Rusiju 2018. godine u dvomeču je od Azzura bila bolja selekcija Švedske, a pobijedili su ukupnim rezultatom 1:0.

Jedini gol u dva meča dao je rezervista Johansson, u 61. minuti, i to samo nakon četiri minute nakon što je ušao u igru u prvom meču. 

https://youtube.com/watch?v=mFIJo7e3ZHw

Od noći 13. novembra, i danas, 14. novembra po domaćim, regionalnim i svjetskim portalima možete pročitati mnoštvo analiza koje govore da je ovo svojevrsna fudbalska tragedija. Međutim, statistika govori da izostanak Italije 2018. godine nije nikakvo iznenađenje, nego logičan slijed događaja. Ili propadanja jedne (nekad bilo) fudbalske velesile. 

Da, Švedska je u dvomeču penzionisala Ginaluigija Buffona, Giorgia Chiellinija, Andreu Barzaglija i Danielea De Rossija. Međutim, oni koji su pomnije pratili meč – svjesni su da u nekom novom timu Italije neće biti mjesta za još neke igrače koje je Gian Piero Ventura zvao.

A i njegovo mjesto je upitno… 

Digresija – po društvenim mrežama smo primijetili komentare: “Kako Ace Ventura može da vodi Italiju”. Dodat ćemo, najdepresivniji fudbal – odavno viđen. 

Kako rekosmo, statistika. Posljednji put su prvaci svijeta bili 2006. godine. Tada su savladali Francusku, na oproštaju Zinedinea Zidanea.

Sjećate se duela sa Materazzijem sigurno.

  Od tada, prošla su još dva svjetska prvenstva – a Italija nije uspjela nikada da izbori osminu finala. Redom su gubili igrače poput Del Piera, Prila, Tottija, Gattusa, a njihove legitimne zamjene nisu (još uvijek) uspjeli pronaći. Ili ih imaju u najavi. 

U grupnim fazama 2010. u Južnoafričkoj Republici, i 2014. u Brazilu u grupi su gubili od Slovačke, Kostarike, Urugvaja. Remizirali su sa Paragvajem, Novim Zelandom, a savladali su Engleze sa 2:1. U šali ćemo reći – sve fudbalske velesile. 

U svojim vitrinama imaju četiri trofeja najbolje selekcije svijeta: 1934; 1938; 1982. i 2006. Posljednje zlato su osvojili u Njemačkoj.

Pred Italijom je težak i trnovit put smjene generacija. Da, ima tu igrača svjetske klase poput Immobilea, Insignea (koji je igrao samo 14 minuta), potpuno neiskorištenog Belottija (koji je možda i mogao donijeti prevagu).

Nemoguće je ne zapaziti da je put Italije ka velikom neuspjehu bio u najavi, jer valjda je svima više jasno da se od stare slave ne živi. Finansijski, Svjetsko prvenstvo će biti siromašnije. Ipak Italija je uvijek bila “money magnet”, sponzorski i marketinški atraktivna, ali – to više ne “igra fudbal”.

Astori, D'Ambrosio, Candreva, Eder, Parolo…ko zna šta njih čeka u budućnosti i da li će više dobijati poziv. Sve su to igrači u tridesetim godinama. Italija ima potencijala – ali očajno treba nekoga ko će posložiti kockice rasijane ekipe.

Conte nije valjao. Nije ni Ventura. Ali da je tragično – i nije toliko.

U konačnici, na SP-u neće biti ni Holandije, ni SAD-a, ni Chilea, Ghane i Kameruna – timova koje smo navikli gledati. Svaka od tih reprezentacija je kvalifikovana kao sportska tragedija. A najavljene su i promjene.

Sve njih pojedinačno čeka naredna Copa America, prvenstvo Afrike, Evropsko prvenstvo i što je najvažnije – smjena generacija.

Ništa novo nismo rekli, ali smo poredali činjenice onako kako je to Italiji bilo potrebno mnogo ranije kako bi izbjegli scenario koji je sada top tema u svijetu sporta. 

A Švedi su ih pobijedili ‘tipično italijanski’. Jedan gol u dva meča. I to na rikošet. Ironija ili ‘tražili ste…”.