Bila mu je samo 31 godina kada se povukao iz profesionalnog fudbala - ali Daniel Agger će vjerovatno vječno ostati upamćen kao jedan od rijetkih fudbalera koji je odolio izazovima modernog fudbala.

Na vrhuncu snage – odbio je skupocjene ponude koje su dolazile iz bogatih evropskih klubova, nije želio iznevjeriti navijače Liverpoola koji su ga obožavali, ali i on je njih kao i klub – nego se vratio u tim u kojem je ponikao, i jedini s kojim je ‘prevario’ Redse.

Vratio se te 2014. godine u Brondby, jer nije želio igrati ni za koga drugog poslije Liverpoola, a želio je i u ligu koja zahtjeva mnogo manje fizičkog napora – kako bi se posvetio i svojim drugim strastima.

Da, svima onima koji vole fudbal kao igru nije bilo svejedno prije dvoje godine kada je Agger rekao da neće produžiti ugovor sa danskim klubom.

Voljeli Liverpool ili ne – poštovanje prema klubu kakvo je Agger imao rijetko se danas sviđa. Teško da se to može porediti sa onim Tottijevim, Del Pierovim, Iniestinim, Lahmovim – ali kada 12 godina svoje karijere provedete u jednom klubu, to zaslužuje poštovanje kako navijača, tako kluba i kompletne javnosti.

Daniel Munthe Agger je rođen 12. decembra 1984. godine u Hvidovreu u Danskoj. Fudbal je počeo da igra 1996. za lokalni Rosenhaj, samo kratko – prije nego se pridružio Brondbyju, jednom od najvećih Danskih klubova.

Osam godina nakon – tačnije 2004. Agger potpisuje profesionalni ugovor sa Brondbyjem, a trebale su mu samo dvije sezone da skrene pažnju na sebe – odnosno da mu veliki Liverpool ponudi ugovor.

U januaru 2006. godine za 6.8 miliona eura potpisao je ugovor sa Redsima, koji su te godine bili branitelji naslova Lige prvaka – a parafom na ugovor postao je najskuplji danski fudbaler.

U prvoj sezoni se baši nije proveo. Imao je samo četiri pojavljivanja u prvom timu, a propustio je i osvajanje FA Kupa te godine. Trebalo mu je nešto duže da se adaptira na engleski fudbal – ali onda kada je to uradio – Agger je postao nezamjenjiva ikona tima sa Anfielda.

Samo u Premiershipu, za Redse je nastupio u 175 navrata tokom 12 sezona koliko je proveo u Liverpoolu. Postigao je i devet golova, a pri tom ne računamo ovdje nastupe u Evropi i kupovima za ekipu.

U sezoni 2013/2014 postao je zamjenik kapitena Liverpoola, nakon što se Jaime Carragher penzionisao – a upravo te godine Barcelona je spremala iznenađujuće veliku ponudu za ovog fudbalera.

 “Ja nikad neću igrati ni za jedan drugi engleski tim” – jasno je poručio igrač koji je u ovom timu dobio nadimak “Danski zid”.

30. augusta 2014. Liverpool je potvrdio da Agger napušta Anfield – i da će nastupati za svoj jedini prethodni klub, Brondby. Dvogodišnji ugovor vrijedio je duplo manje nego cijena za koju je kupljen, a u međuvremenu odbio je i Barcelonu i još mnogo engleskih i evropskih klubova.

Možda bi u Liverpoolu ostao još sezonu-dvije-tri, ali danskoj TV3 televiziji otkrio je da je tadašnji menadžer Redsa Brendan Rodgers nipodaštavao sve njegove napore, i sav trud koji je ulagao u ekipu.

A Rodgers je prije toga izjavio: “Dao mi je svoju riječ da će ostati u timu koliko god bude Liverpoolu potreban”.

U drugom ‘mandatu’ za Brondby odigrao je 43 meča u dvije sezone, a 9. juna 2016. objavio je da će nakon isteka ugovora reći ‘zbogom’ fudbalu.

Za potpisnika ovih redova Liverpool nije ekipa “bliska srcu”, ali igrači koji znače vjernost jednoj ekipi, u ovom slučaju i jednoj ideji kakva je i “You Will Never Walk Alone” – koju ima i istetoviranu, jeste ono što je vrijedno dubokog naklona – i blagog osjećaja ljutnje kada je objavio kraj karijere.

Njegov privatni život kojem se posvetio nakon fudbala jednako je zanimljiv. Strastveni je ljubitelj rock'n'rolla i heavy metala – a najdraži bend mu je i Volbeat. Bend iz njegove domovine, odnosno njihova pjesma The Garden's Tale svirala je kao uvertira utakmica Liverpoola u ligi prvaka od 2007. godine.

Bavi se humanitarnim radom, tetoviranjem, ali ima i dva privatna biznisa.

Prije pet godina osnovao je The Agger Foundation, koja pomaže djeci u nevolji, a finasirao je i reprezentaciju beskućnika Danske – kako bi mogli otići na Svjetsko prvenstvo.

Iste godine kada je završio karijeru – sa suprugom se preselio u Španiju, Marbellu gdje uživa u igranju golfa i vožnji motora. Ima i nekoliko biznisa ‘sa strane’, od butika kojima upravlja zajedno sa svojom suprugom, firme koja se bavi vodoinstalaterskim poslovima – ali i nekoliko tattoo studija. Investirao je novac u Tattoodo.com, zajedno sa svojim bratom, Christianom Stadilom (vlasnikom Hummela), kao i Amijem Jamesom – slavnim tattoo umjetnikom.

Svoju humanitarnu fondaciju najviše finansira tako što organizuje golf turnire, gdje su mu gosti bivši saigrači, danaski političari i slično, jer poslije tetoviranja (za koje je i licenciran) najveća strast mu je golf – koji koristi ne za profit nego za pomaganje onima kojima je to najviše potrebno, kako u Danskoj tako i drugdje.

Bivši danski reprezentativac (75 nastupa, 12 golova) važio je za neustrašivog borca na terenu, igrača koji je fantastično – skoro nepogrješivo čitao igru, znao je sve sa loptom i uz to imao snažan udarac.

Nakon okončanja karijere kazao je da mu nije žao što je otišao u Barcelonu, iako u današnjem fudbalu vrijedi onaj zakon: “Sine, kad te Barcelona zove, kreneš odmah pješke – bez obzira na kom si dijelu svijeta”.

“Volim klub, baš kao što volim članove svoje porodice. Uvijek sam želio igrati ovdje – i nigdje drugo” – najbolje su riječi za zaokruživanje priče o fudbalskoj rokenroli – koju ne morate voljeti da bi imali ogromno poštovanje prema njoj.