Kada smo 1. augusta 2016. godine napravili tag i rubriku "Fudbalske rokenrole" ime smo joj dali po filmu RocknRolla - kojeg je režirao Guy Ritchie.

Ako vas zanima šta je rokenrola, odgovor potražite u nastavku teksta.

Rokenrola nisu samo bubnjevi, droge i česta krpljenja u bolnici. Ne. Tu ima mnogo toga više. Svi volimo dobar život, neko novce, neko drogu, neko seks, igrice, glamur ili slavu. Ali rokenrola – je drugačiji.

On želi sve to i to mnogo.

Na ovaj način željeli smo napraviti podsjetnik na igrače koji su bili dio “nekog bivšeg fudbala” – koji se više ne igra u Evropi, a igrači koje smo spominjali tokom nešto više od godinu dana – nisu više aktivni, niti imaju legitimnog nasljednika.

Ko je pogledao film, zna ko je i šta je rokenrola. Ko nije, neka to uradi.

Nastavak priče: Kada smo prvi put napisali sintagmu “fudbalska rokenrola” – prvi fudbaler koji nam je pao na pamet bio je on, Claudio Caniggia. Originalna rokenrola koja je željela sve, odmah, sada. Pravila nije volio niti poštovao.

Jeste jedan od najomraženijih igrača, jeste autor jedne od najnepromišljenijih i najsmješnijih izjava ikada – ali da neko može osporiti da nije “znao lopte”, ne može. Bio je brži od života, tako je i igrao fudbala.

“Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman”, Claudio Caniggia. “Rokenrola nisu samo bubnjevi, droge i česta krpljenja u bolnici. Ne. Tu ima mnogo toga više. Svi volimo dobar život, neko novce, neko drogu, neko seks, igrice, glamur ili slavu. Ali rokenrola – je drugačiji.

On želi sve to i to mnogo.”

Ne može se mnogo igrača na svijetu pohvaliti da je na La Bomboneri igrao najveći argentinski derbi, Boca – River. I to u oba dresa.

Caniggia je bio poznat i upamćen po izuzetnoj brzini pa se čak prije nogometa pomalo bavio i atletikom u dispciplini sprint 100 metara. Zbog njegove brzine strahovali su protivnički obrambeni igrači i nisu se ustručavali zaustavljati ga na sve moguće dozvoljene i nedozvoljene načine.

Tako je u sjećanju ostala čuvena utakmica sa Svjetskog prvenstva u Italiji 1990.godine protiv Kameruna kada je prihvatio loptu gotovo na vlastitom kaznenom prostoru i doživio tri brutalna starta kamerunskih igrača od kojih ga je tek treći Benjamin Massing uspio dokrajčiti i usput zaraditi crveni karton te ostati bez kopačke. Na tom prvenstvu blistao je Talijan Salvatore Toto Schillaci, a Claudio je postigao dva izuzetno bitna pogotka koja su pomogla Argentini dohvatiti finale.

Prvi je postigao u drugoj utakmici protiv Brazila kada je na odlično proigravanje Diega Maradone izašao sam pred vratara Brazila Taffarela i pospremio loptu u praznu mrežu za pobjedu, a drugi u polufinalu protiv domaćina Italije kada je zabio glavom Zengi prvi pogodak na cijelom turniru za produžetke nakon kojih su Argentinci jedanaestercima bacili u očaj domaće navijače čiji se san o naslovu prvaka bolno rasplinuo.

Na žalost Argentinskih navijača Caniggia je dobio na toj utakmici drugi žuti karton što ga je lansiralo na tribine u finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke koja se dokopala naslova zahvaljujući pogotku Andreasa Brehmea i još više zahvaljujući neigranju hitronog Caniggije.

Samo svojom zaslugom – prokockao je priliku da uđe u društvo najvećih fudbalera u historiji igre. Sa 23 godine bio je reći ćemo na vrhuncu slave. Sa 25 – Lombardiju i tmuran period u Atalanti zamijenio je besanim noćima u Rimu, gdje ga je doveo Vujadin Boškov. Imao je separee u svim poznatijim noćnim klubovima, gdje ga je kokain potpuno uzeo pod svoje.

Roma ga je odbacila nakon dvije sezone – zbog poroka kojeg je poprimio od svog mentora Diega Armanda Maradone.

Obojica će zaigrati za Argentinu na Svjetskom kupu 1994, kada je u grupi Caniggia sa dva gola donio Gauchosima pobjedu protiv Nigerije („Diegooo, Diegoo, allaaa“, čuveni Claudiov uzvik koji je uhvatila kamera kod drugog gola, a El Pibe „mu na kvarno“ dodao iz slobodnjaka).

Ipak, Diego je ubrzo pao na doping kontroli, doduše zbog efedrina, a Argentina je tako bila osuđena na raniji put kući, iako je nagovještavala velike domete.

Negdje u to vreme Zvonko Mihajlovski je ispalio onu antologijsku: „A onda je kudravi gaučos krenuo krivudavim stazama kokainskih noći…“.

Lutao je poslije toga Caniggia, bio je suspendovan zbog nedozvoljenih sredstava, potresla ga je smrt majke, a sa 33 godine je pokušao ponovo sa Atalantom. Nije uspjelo.

Dobio je poziv iz Dundeeja, gdje se preporodio i blistao. Zvao ga je Bielsa poslije toga u Argentinu – koji ranije nije htio da čuje za njega zbog frizure. El Loco ga nije poslao na teren tokom Mundijala. Pošto nikada nije bio igrač za klupu, Caniggia je u Japanu, tokom meča sa Švedskom, toliko gunđao arbitrima da su ga „častili“ crvenim kartonom i okončali njegovu karijeru „pod zastavom“. Igrao je i u Rangersu – “po stare dane”.

Igrao je i u Qataru te Wembleyju do 2012. godine. Povremeno radi kao skaut, a ne odbija tezke u show businessu. U nogama ima više od 400 utakmia i blizu 200 golova. Najveći je uzor Sergiju Ramosu.

Niko kao Claudio Caniggia – Kokainđa, nikad više.