Bivši fudbaler Željezničara, Vojvodine i Besiktasa Sead Halilagić je ovih dana ponovo dospio u žižu sportske javnosti nakon objavljivanja pete zbirke poezije pod nazivom ”Garib”. Čovjek koji je ostavio dubok trag u slavnom turskom klubu, pokušao je kroz jednu od svojim poema, da se oslobodi “duhova prošlosti” i da na specifičan način progovori o famoznom autogolu protiv Galatasaraya koji je u sezoni 1999/2000. riješio pitanje šampiona.

“Trener je bio Hans-Peter Briegel, nanizali smo 12 pobjeda zaredom i prišli Galati na svega šest bodova šest kola prije kraja. Oni su te sezone gurali dobro u kupu UEFA i računali smo da će u slučaju poraza dići ruke od prvenstva i posvetiti se finalu sa Arsenalom. Sve se odvijalo kako treba, vodili smo sa 1:0 do 82. minuta i onda… Uf! U namjeri da intervenišem, vratio sam loptu golmanu Fevziju i krenuo u stranu da se otvorim za nastavak igre. Odjednom muk. On je zamahnuo i promašio cijelu loptu. Šok! Svi smo se uhvatili za glavu. Ostalo je 1:1 i Galatasaray je imao otvoren put ka tituli. Dugo nisam mogao da dođem sebi, tim prije što sam te večeri zaslužio epitet igrača utakmice”, rekao je.

Godine prolaze, sjećanja ne blijede. O tome kako se osjeća kada se dvije decenije kasnije sjeti autogola protiv vječitog rivala, Halilagić je dočarao u jednoj strofi pjesme ”Fudbal je naša priča”:

“I tada posivim, kao današnje nebo nad Istanbulom. Kao lica slijepih uličnih zabavljača, muzički odgojenih. Kao radni kostimi radenika, duž raskopane ulice Nezavisnosti, angažovanih da cikularima režu kamen i postavljaju nove šine za stari crveni tramvaj”.

Slikovito i upečatljivo. Nikada nijedan autogol u historiji turskog fudbala nije izazvao toliko potresa i emocija. Bilo je i posljedica sa tragičnim epilogom.

“Kasnije sam kroz priče autentičnih svjedoka dobijao informacije šta se sve dešavalo tokom, za vrijeme i poslije čuvene utakmice. Jedan čovjek iz Mardena je u momentu kada je lopta ušla u našu mrežu, dobio infarkt i nije mu bilo spasa. Tamo negdje, na drugom kraju Turske, tip je slušao radio prenos i kada je čuo moje ime i reportera koji viče ’gol, gol, gol’, mislio je da je 2:0 za nas, zatvorio je radnju i otišao da slavi titulu. Tek je uvečer na televiziji saznao o čemu je riječ“, pričao je Halilagić i nastavio:

https://youtube.com/watch?v=iglxLz98QZg

“Desilo mi se da uđem u kafić u Istanbulu, čovjek me startuje i kaže da je jedan od vođa navijača Besiktasa i da ne zna kako da mi oprosti taj autogol. Ja ga zamolim da sjednemo na piće i pitam ga ima li ženu. On kaže da ima i pokaže mi djevojku koja stoji na vratima kao hostesa. Ja ga pitam imaju li djece, kaže ‘dvoje’. Onda ga pogledam u oči i kažem mu najiskrenije, slušaj, ne voliš ti više Besiktas od mene. Sa profesijom ‘vođa navijača’ ne možeš da nahraniš ni ženu, ni djecu. Zaposli se, radi nešto, a fudbal neka ti bude samo dodatno zadovoljstvo. Dva dana kasnije, neko me doziva sa druge strane ulice, ja se okrenem i vidim njega. Stoji za frižiderom i prodaje sladoled. To mi je bilo veoma drago bez obzira na izgubljenu titulu osam minuta prije kraja meča“.

Halilagić je do skoro imao funkciju u omladinskoj školi Besiktasa i dobro je upoznat sa trenutnom situacijom u istanbulskom klubu.

“Bilo je mnogo potresa u rukovodećim strukturama Besiktasa i to se odrazilo na rezultate na početku prvenstva. Tražila se po svaku cijenu smjena predsjednika i na kraju je do toga i došlo. Trener Abdullah Avci je stigao iz tabora Basaksehira i trebalo mu je vremena da se adaptira na novu sredinu. Nadovezala se i finansijska kriza koja drma cijeli turski fudbal, ne samo Besiktas. Svaki od tri najpopularnija kluba duguje skoro 300 miliona eura i sve su češće pod lupom disciplinskih organa UEFA. Nemaju više novca da angažuju zvučna imena, ekipe su prepune matorih igrača. U posljednjoj utakmici protiv Bruggea u kojoj je Galatasaray rješavao svoju evropsku sudbinu, najstariji igrač Bruggea je imao 26 godina, a najmlađi igrač Galate 27. Zato me i ne čudi što su osvojili samo dva boda u Ligi šampiona”, kazao je Halilagić.

Kriza u klupskom fudbalu nije se odrazila na onaj reprezentativni, jer je Turska bez većih problema izborila plasman na Evropsko prvenstvo 2020.

“Najveće zasluge idu na račun Senola Gunesa. On je vrlo interesantan tip. Rakao bih, potcijenjen od strane svih u turskom fudbalu. Nekako je uvijek bio u senci Fatiha Terima. Osvoji treće mjesto sa reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu 2002., vrati se u zemlju i daju mu da vodi Antaliju. Za mene je to degradirajući tretman. Morao je da ode čak u Koreju da bi napravio trenersko ime. U Besiktasu je odradio fantastičan posao, za četiri godine dvije titule, zapažene partije u Ligi šampiona, oboreni rekordi… Kao da su se konačno dozvali pameti i dali mu da vodi reprezentaciju koja kod Lucescua nije imala nikakve rezultate. Nema Turska ni sada neku prepoznatljivu igru, ali je bar atmosfera u ekipi na najvišem nivou. Gunes je u tome nenadmašan. Pravi je pedagog, umije da priđe igraču, sa medijima ima fenomenalan odnos i to doprinosi pozitivnom ambijentu oko reprezentacije. Ne znam koliko mogu u grupi sa Italijom, Švajcarskom i Velsom, ali učinak u dva duela sa prvakom svijeta tokom kvalifikacija dovoljno govori o njihovom potencijalu (pobjeda u Istanbulu i remi u Parizu sa Francuskom, op.a.)”, istakao je Halilagić i apostrofira ime igrača koji je trebalo da bude veliki adut Turske na Evropskom prvenstvu:

Sead je igračku karijeru počeo u sarajevskom Željezničaru kod trenera Milana Ribara i sa velikim interesovanjem prati dešavanja u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji:

“Bosna je čudna sredina. Svako se svakome upliće u posao, svako uzima za pravo da kritikuje i komentariše. Imam utisak da nemaju predstavu gdje se bosanski fudbal nalazi trenutno na evropskoj fudbalskoj mapi. U redu Džeko i Pjanić, ali fudbal nije individualni sport. Vječito ogromna očekivanja i slabi rezultati. Mislim da bi Bajević u tom smislu mogao da napravi balans i da malo spusti loptu na zemlju. Mnogo je tu ljudi iz ‘sivih sfera’ koji utiču na reprezentaciju, Robi se nije snašao i zato je otišao. Sjećam se i dok je Sušić bio selektor, pravili su se klanovi i Pape je pod pritiskom morao da ode. Ja to ne razumijem, igrači su ljuti na selektora i zato neće da zapinju za reprezentaciju. Bio sam igrač, ali što više razmišljam sve sam skloniji zaključku da su fudbaleri veoma kvarljiva roba“, rekao je Halilagić.

Za razliku od Hrvatske, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu očekuje baraž na putu do Evropskog prvenstva.

“Uprkos ovim turbulencijama koje pripisujem balkanskom mentalitetu, mislim da i jedni i drugi mogu do završnog turnira. Srbiju sam gledao uživo protiv Portugala u Lisabonu gdje je odigrala jednu vrhunsku utakmicu. Ukoliko protiv Norveške bude na tom nivou, nema bojazni za rezultat. Primijetio sam jednu interesantnu stvar, a vezana je za Adema Ljajića. Kad god se vratio sa neke reprezentativne akcije, igrao je kao preporođen za Besiktas. Dešavalo se da ga trener ostavi dva meča zaredom na klupi, on ode u Srbiju, vrati se i zablista kao da nije bilo nikakve vaspitne mjere u klubu. Na njegovu igru je dosta uticao i dolazak Buraka Yilmaza, čini mi se da je upravo on razradio Ljajića. Fenomenalno funkcionišu kao tandem i bit će ključni faktor Besiktasa na proljeće u borbi za titulu. Adem je imao i dodatni motiv jer je iz Torina stigao na pozajmicu i morao je da odigra 16 utakmica da bi Turci otkupili njegov ugovor. Tu su se i čelnici Besiktasa malo ‘femkali”, čekali da vide da li je zaista vrijedan investicije od šest miliona eura. Kada su shvatili da jeste, sve je brzo došlo na svoje mjesto“, smatra Halilagić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad