Fudbalska reprezentacija BiH prošle godine na današnji dan pred 70.000 gledalaca na Maracani odigrala je svoju prvu utakmicu na svjetskim prvenstvima, tako da je 15. juna 2014. i pored poraza od velesile Argentine (1:2) upisan zlatnim slovima u historiju bh. sporta.
Gol Vedada Ibiševića pamtite će generacije, ali samo 2.500 bh. državljana imalo je privilegiju biti tog dana u Riju i svjedočiti historiji.
Među sretnicima u srcu Brazila bio je i reporter agencije Anadolija te sa još 11 kolega iz BiH, imao priliku zabilježiti sve što se dešavalo na ulicama prekrasnog karnevalskog grada, kojeg “krase“ i opasne, zloglasne favele, brojne kulturne znamenitosti, temperamentni ljudi.
Tog jutra u Riju buđenje i nije bilo toliko prijatno. Navijači Argentine od ranih jutarnjih sati bacali su petarde koje su odjelivale poput topova. Potom ni vožnja u taksiju od hotel u blizini stadiona Maracana do Copacane nije bila ugodna. Gužva u saobraćaju, nervoza. Vozač taksija kroz otvoren prozor nerijetko se propinjao do pasa kako bi se verbalno obračunavao sa svakim ko bi se ubacio u našu traku, uzeo mu prednost u saobraćaju. Bilo je gusto u nekoliko navrata. No, do tuče srećom nije došlo. I odjednom smo stali. Dalje se jednostavno nije moglo u košnici automobila. Strašna buka, navijanje čulo se iza ugla… Taksista se ostao svađati sa sudionicima u saobraćaju, a kolega iz BiH i ja platili smo mu i nastavili pješice. Iza ugla ukazao se raj!
Fenomenalno šetalište uz plažu Copacabanu preplavilo je oko 50.000 navijača Argentine, koji su napravili nevjerovatan štimung u kafićima, na samoj plaži, pa i ogrnuti zastavama svoje zemlje kupajući se u Atlantskom okeanu. Sve je vrvilo od Argentinaca. Ime Lionela Messija klicali su na svakom koraku. On je za njih istinski fudbalski svetac, u to se tada svako definitivno mogao uvjeriti. A, onda? Onako stihijski iz jednog od kafića na Copacabani začulo se “volim te Bosno, volim te Bosno“…
Navijači BiH u daleko manjem broju grupisali su se kako bi se zagrijali za utakmicu. U Brazil su stigli iz svih dijelova zemlje, ali i iseljeništva od SAD do evropskih država. Iako daleko malobrojni imali su podršku, od lokalnog stanovništva, Brazilaca kojima su Argentinci najveći rivali u svim životnim sferama, a u Latinskoj Americi fudbal je jedna od najvažnijih. Dakle, navijači BiH nisu bili sami.
Osim Brazilaca pridružile su im se i komšije. A, “ko će kome, ako neće svoj svome“, kaže stara narodna poslovica sa ovdašnjih prostora koja se potvrdila ispravnom i u 12.000 kilometara od Sarajeva i Zagreba udaljenom Rio de Janeiru. U dresovima sa „kockicama“ sa navijačima BiH u kafićima su bili Hrvati i zajednički su klicali u čast BiH. Bilo je to istinsko „Bratstvo i jedinstvo na Copacabani“, kako je i glasio naslov reportaže novinara Anadolije uoči utakmice za pamćenje, teksta kojeg su prenijeli brojni bh. i mediji iz regije Zapadnog Balkana.
Kako se bližio početak meča i atmosfera na Copacani bila je sve uzavrelija, ali zanimljivo sve je proteklo bez i najmanjeg incidenta. Plesala se i samba na bosanskohercegovački način, uz pjesme Bijelog dugmeta, Merlina, Halida Bešlića…
Nakon višesatnog derneka na Copacabani, rijeke navijača krenule su ka Maracani, mnogi će reći najboljem i najpoznatijem fudbalskom stadionu planeta. I zaista stadion je toliko akustičan da kada je oko 50.000 Argentinaca počelo pjavati ledila se krv u žilama. Uzvratilo im je oko 2.500 navijača BiH, nekoliko stotina hrvatskih, i 17.000 Brazilaca „Ole, ole, ole Bosnia, Bosnia“…
Sa prvim sudijskim zviždukom sve je postala historija bh. fudbala. Nekada nećemo bitisati na ovom svijetu, ali nove generacije, onih koji će se tek roditi u Bosni i Hercegovini spominjat će imena Vedada Ibiševića, Edina Džeke, Miralema Pjanića, Asmira Begovića, Zvjezdana Misimovića, Emira Spahića i drugih reprezentativaca BiH… koji su na Maracani izašli na medgan Messiju i društvu. Spominjat će i tadašnjeg selektora Safeta Sušića i njegove saradnike Borčeta Sredojevića, Elvira Baljića, Tomislava Piplicu, čelnika Saveza Elvedina Begića, Ivana Beusa, Darka Ljubojevića.
Život je nerijetko okrutan, ali u mnogim situacijama i predivan. Jedan od predivnih trenutaka bio je u Riju, u Brazilu, 15. juna 2014. godine.
