Prije punih 49 godina od Koševa i dresa FK Sarajevo oprostio se Asim Ferhatović - Hase, najveća fudbalska legenda ovog kluba, i među najboljim igračima koje je bivša Jugoslavija ikada imala.

Sarajevo je u okviru osmog kola Prve savezne lige gostovalo na Kantridi protiv Rijeke. Bordo momci su poveli golom Vahidina Musemića, i činilo se da će bordo tim sa lakoćom riješiti susret i ostati na liderskoj tabeli.

Tako je i bilo, susret je okončan sa 4:0 u korist gostiju, ali 15 minuta promijenila je tim za sva vremena. Domaći igrač je oštro startovao na Ferhatovića, koji je morao napustiti igru.

Povreda nije izgledala ozbiljno, ali tadašnji trener Brozović je najavio da će Haseta odmarati u naredom duelu protiv Veleža. Bio je najavljen i protiv Zvezde, ali nije igrao, vraćao se treninzima, ali bol u koljenu je bila prejaka.

Igrač je koji nije uspio ni upisati oproštajni nastup u brdo dresu, iako se spremao da uđe protiv Čelika u meču koji je odlučivao prvaka Jugoslavije.

Ostalo je zapisano da je 16. oktobar bila “nedjelja kada je otišao Hase”. Istoimena pjesma benda Zabranjenog pušenja je ipak samo metafora. Hase se nije oprostio majske nedjelje, nego oktobarske. Godina je bila 1966. 

Olimpijski stadion Koševo nosi ime po ovom fudbaleru za kojeg se vežu nebrojene legende. Jedna od njih, ona najpopularnija je da je Mirko Kamenjašević radio-reporter jedne prilike kazao: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”

Priča koja se prenosi s generacije na generaciju jeste i onaj njego kratkotrajni izlet u Fenerbahče. Jednom mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željezničarom, jer nemaju valjanu ekipu.

Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja.

Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2, a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla.

U jednom susretu s Partizanom na Koševu izvanrednim fintama iz igre je “izbacio” Vasovića, Pajevića, Jončića i Jusufija. Kada je završio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode.

“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu”, rekao je Hase ono što su neki novi simpatizeri oslikali na zidu pomoćnog stadiona Koševo kao podsjetnik na  privrženost Haseta svom gradu i klubu, nakon što se pozdravio sa Fenerom. 

Igrao je fudbal, živio je fudbal. Kada nije trenirao, Hase je “s rajom” igrao lopte u mahali. Radi Haseta su ljubitelji fudbala dolazili na stadione, jer fudbalski romantičar kakav je bio on – rijetko se više rađa.

O majstoru pričao je cijeli grad, cijela Jugoslavija. Njegovi driblinzi, golovi i ponašanje na terenu opisivali su ga kao “fudbalski džentlmen”. Karijera mu je trajala 20 godina, stil mu se nije nikada mijenjao.

Hase je bio neuhvatljiv, i opjevana je legenda.