Emir Spahić, bivši i dugogodišnji kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, sinoć je ponovo briljirao, zabijao golove, branio svoj peterac i šamarao protivničke igrače.

Kada bismo karijeru ovog igrača pokušali rezimirati i smjestiti je u nekoliko rečenica, izraz ”šamar” morao bi pronaći svoje mjesto. Nepredvidiv i ćudljiv, Spahić je sinoć ponovo koštao reprezentaciju uspjeha. I nakon svega, gospodski odšetao do sudije i rukovao se. Tako to radi gospoda u kopačkama dok usklici odobravanja na tribinama miješaju sa zvižducima i pobjeđuju – ipak je naš Spaha branio našeg Ogija, šamarom. Pogrešno postavljen sistem vrijednosti u kojem šibadždije i vedre i oblače – kao preslikan s ovdašnje političke pozornice.

Fudbal je, iznad svega, igra. Ko bolje vlada loptom i kvalitetnije pokriva teren uz uvijek potrebnu dozu prirodnog talenta pobjeđuje na utakmicama, osvaja trofeje i njegovo ime ostaje u knjigama historije. Emir Spahić za 36 godina svoje karijere osvojio je jedan pehar – ruski Kup. No, nisu njegove igračke vrline predmet današnje diskusije. Udario je i udario je opet, u prijateljskoj utakmici. Udario je iako nije bio ni isprovociran, onako, tek da se zapamti ko je, šta je i koliko dobro tuče. Udario je i otišao u tunel ostavivši saigrače da se znoje pred naletima kvalitetnijeg rivala.

Svako ima pravo jednom ispasti budala, reče Clint Eastwood u jednom od svojih epskih monologa. Kada to ponovite i manje-više auditorijum naviknete da od vas uvijek može očekivati incident, onda je misija pogrešno postavljena – po čemu se Spahićev fudbal razlikuje od kafane i ulice? Tamo se šampioni stvaraju šakama i šamarima, na sportskom terenu odavno vrijede druga pravila…

I da budemo do kraja jasni, nije samo fudbaler kriv za sve one neugodnjake koje je nam ovaj igrač priredio u proteklih skoro deceniju i pol koliko uz manje prekide igra za reprezentaciju. Podjednako su krivi i oni koji ga trpe – selektor i vodstvo Saveza, krivi su i saigrači koji šute i trpe iz nikad poznatih razloga, kriv je i dio javnosti koji zna sve, ali i dalje uporno šuti zbunjujući navijače koji u Spahiću ne vide nasilnika već heroja.

Dokad ovako? Vjerovatno dokle god mu se bude htjelo. Sa 36 na leđima, on više nije brz i kvalitetan kao nekad, nije bio ni u Brazilu prije dvije godine kada ni pogledom nije mogao stići prosječne nigerijske napadače. Zrelo je vrijeme za pozdrav, za mahanje i odlazak dok nije napravio još veći problem u utakmici važnijoj od one jučer. Reprezentacija ne smije biti poligon za liječenje ličnih frustracija. Nikad više.

Podsjetimo, niz incidenata bivšeg kapitena nacionalnog tima obilježila je tučnjava sa zaštitarima nakon koje je dobio otkaz u Bayeru, a istakao se i šamaranjem Marka Marina tokom prijateljske utakmice s reprezentacijom Njemačke.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.