Jučer je cijeli sportski svijet regije potresla vijest o smrti Vahidina Musemića, legende FK Sarajevo i bh. fudbala. O tome šta je Musemić značio za FK Sarajevo i fudbal u bivšoj Jugoslaviji, razgovarali smo sa sportskim novinarom u penziji Nikolom Bilićem.

U 77. godini je preminuo Vahidin Musemić. Koliko ste ga poznavali kao fudbalera, a koliko kao čovjeka?

“Teško sam primio tu vijest jer sve više i više gubimo naše istaknute, genijalne sportiste u posljednjih godinu dana. Odlaze naši velikani iz sporta. Musemić je došao iz malog bosanskog gradića, Janje u Sarajevo. Poznavao sam braću Musemić koje je Vahidin inficirao sportom. Vahidinova supruga se bavila sportom, bila je poznata stono-teniserka. Govorim da je to jedna sportska porodica: mlađi brat Husref je sjajan fudbaler, igrao je dugo godina u Sarajevu, a kao Vahidin je imao veliku želju da igra za Crvenu Zvezdu. Husref je postao prvotimac Crvene Zvezde, a kasnije igrao je i u engleskoj. Rijedak slučaj da tako istaknuta dva fudbalera budu iz iste porodice.

On je imao jedan respect prema meni i uvijek mi se vrlo rado javljao. Smatrate da su vam to najljepši dani u životu kada se prisjetite tih trenutaka. Svaki dan je bio disciplinovan, svaki dan je šetao od svog stana do stadiona Koševo. Kao fudbaler je bio specifičan, takvi fudbaleri rijetko se rađaju, bio je jako hrabar fudbaler. Nije libio da se u gužvi baci da udari loptu glavom. Ispada da nije bilo problem da slomi nogu zbog neke akcije. Imao je fantastičnu skončnost, mislim da je do 40cm mogao da skoči”.

Imao je sjajnu karijeru, koja je zbog povreda trajala dosta kratko, oprostio se od fudbala u 30. godini. Imao je 4 operacije, lomove nogu, potrese mozga. Kažu da ga drugačije protivnici i nisu mogli zaustaviti. Slažete li se sa tim?

“Upravo, specifično je igrao fudbal. Nije se libio da uđe u najteže okršaje iako nije bio najteže konstitucije, on je bio atleta, bio je brz. Bio je srčan i nervirao se često. Želeći veliki uspjeh često je znao da pukne ali tako smo ga svi shvatili i prihvatili. Odlaze nam heroji sporta”.

Ima li danas takvih sportista? U svojoj ste novinarskoj karijeri gledali na hiljade fudbalera. Je li i po čemu je Musemić bio poseban?

“Ne gajimo više ljepotu fudbala, gaji se samo uspjeh. Mislim da nam je u tim godinama sport bio u nekom drugom obliku. Danas je to samo uspjeh. Veliki napori koje je teško izdržati. Treninzi su dva puta dnevno”.

Hase nije uspio Sarajevu donijeti titulu prve lige Jugoslavije, a Vahidin jeste. Zašto onda on možda nema status kakav je zaslužio Asim Ferhatović kod navijača?

“Musemić nije Sarajlija. Sarajevo ima svoje idole, Sarajevo je specifičan grad: prihvata one koji su došli sa ljubavlju, ali to je teško komparirati. Mi ponekad vrlo brzo zaboravljamo veličine. Padnemo u zaborav ako se ne spominju. Recimo Džeko, po meni je to najbolji fudbaler koji smo imali u BiH. Ali nema niko takav pedigre kao Džeko jer je on bio prvak u dvije zemlje: u njemačkoj, u engleskoj. Znate šta znači biti prvak u engleskoj? Ako želite da komparirate, po meni je Džeko najbolji fudbaler. I mislim da se neće tako brzo zaboraviti, jer evo mi nemamo više nasljednika”.

U reprezentaciji bivše Jugoslavije Musemić je bio jednako ubojit kao u FK Sarajevo. Igrao je finale Evropskog prvenstva i samo nesrećom nije uspio podići trofej. Italija je tada bila bolja od Jugoslavije. Sjećate li se tih vremena , recimo tog Evropskog prvenstva 1968. godine?

“Mi smo igrali u Rimu na finalu evropskog prvenstva, to bi tada bio fantastičan uspjeh. Nismo uspjeli, osvojili smo srebrenu medalju, ali to je za jednu malu zemlju bio fantastičan uspjeh. Doprinos je dao Musemić koji je bio opasan za njihovog golmana. Ostao je žal za zlatnom medaljom, jugoslovenski fudbal u tom periodu bio je na najvišem nivou”.

Kakav je Vahidin bio kao čovjek, kao karakter?

“Lijepo vaspitan momak koji je znao lijepo da se odnosi sa starijima od sebe. To što je bio fudbaler nije ga vodilo da se pravi važan. Bio je skroman mladić koji se posvetio sportu. Došao je iz jedne takve patrijarhalne porodice gdje je sve bilo okrenuto tom cilju, dva brata su rijedak primjer sportista koji su došli na taj nivo.

Za kraj, jeste li se nasikirali kada ste gledali zadnje dvije utakmice naše reprezentacije?

“Mislim da i mi novinari snosimo dio odgovornosti i krivice. Mi tako pripremimo našu publiku da je o stvar tehnike. Vrijeme se promijenilo. Sportska Bosna i Hercegovina bila je pripremljena da je to stvar tehnike, samo pitanje hoćemo li sa dva-tri nula pobijediti i onda je došao šok…Došlo je do smjene generacije. Moram priznati, ja osim tri-četiri fudbalera ne znam ove mlade koji su došli. Recimo, mislim da je Pjanić van forme. Sa Džekom je drugačije, njihova liga je drugačija. Fenerbahce je u vrhu evropskih klubova. Ali kada kao Pjanić odete negdje gdje nije prvorazredni fudbal, onda i vi padate”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad