Kada euforija prođe: Šta bi Sergej Barbarez trebao naučiti od Safeta Sušića?

Nakon dana euforije, utakmice protiv Argentine i famoznog ofsajda protiv Nigerije, počeli su i problemi. Dva poraza i dva remija u nastavku fudbalskog života nakon Brazila bila su dovoljna da se vrh tadašnjeg NSBiH zahvali Papetu na uslugama. U prilog onima koji su željeli vidjeti leđa dotad najuspješnijem selektoru BiH išle su i neke čudne „trenerske odluke", imena na spisku, pogrešne taktičke procjene i nedovoljna informiranost o protivnicima, a neki su već tada govorili i o famoznim menadžerskim marifetlucima.

O devijacijama unutar tima, čudnim odlukama i nepravdi kasnije su javno govorili i pojedini fudbaleri. Najglasniji je svakako bio Ervin Zukanović, čovjek koji je „izvisio" za nastup na Mundijalu. Nedavno je, gostujući u jednom podcastu, kazao da je tadašnja reprezentacija, upravo zbog nepravde koja mu je načinjena, „zaslužila Nigeriju" – dio kosmičke pravde, kako on kaže. Može se o tome misliti šta se hoće, ali pouka je jasna: igrači koji se osjećaju zakinutima ne zaboravljaju, samo čekaju trenutak.

Reprezentacija je nakon toga padala, a taj će pad, uz povremeno dobre rezultate, kulminirati porazima od Luksemburga. Činilo se da za reprezentativni fudbal nema nade. Interes je bio na historijskom minimumu sve dok selektorsku palicu, zajedno sa svojim saradnicima, nije preuzeo Sergej Barbarez, još jedno veliko ime. Jedan od najomiljenijih reprezentativaca BiH započeo je filmsku priču s nezamislivim zapletom i vrhuncem kojem se nisu nadali ni najveći optimisti. Plasman na SP, izboren pobjedom protiv velike Italije u baražu, postao je svjetska senzacija. Val ljubavi, desetine hiljada navijača, miris ljiljana, dobar rezultat – sve je tokom Mundijala izgledalo kao bajka.

Barbarez je, za razliku od Sušića, mnogo agilniji: stalno je na utakmicama, na terenu i uz igrače. No, daleko od toga da kritika nije bilo. Zamjerali su mu previše defanzivne postavke, čudne odluke tokom utakmica i odabir igrača – nešto što se svakom selektoru u Evropi dešava. U prilog njegovim odlukama išli su rezultati. Prolazak grupe najveći je uspjeh reprezentativnog fudbala u historiji, pa je poraz i loša igra protiv domaćina SAD-a privremeno zaboravljen. Privremeno, ne trajno.

Ljeto je prošlo, a stigle su nove „školske" obaveze. Atmosferu na konferenciji pred utakmice Lige nacija „narušilo" je jedno obično novinarsko pitanje o promjenama u stručnom štabu – o treneru golmana Kenanu Hasagiću, koji je na društvenim mrežama poručio da mu, pored prijatelja iz stručnog štaba, ne trebaju i neprijatelji. Na njegovo je mjesto došao Branko Katić, nekadašnji trener golmana Crvene zvezde. Razlog je kako je naveo selektor želja za novom energijom i promjenom u tom segmentu stručnog štaba. Otkud baš Katić, nije pojašnjeno. I to je privremeno zaboravljeno.

Sve privremeno zaboravljene stvari vratit će se u opticaj nakon dva ili tri loša rezultata. Očekivanja navijača mnogo su veća nego prije Mundijala, pa će i pritisak biti veći. Benigna novinarska pitanja, na koja se i sada neprimjereno reaguje, postat će mnogo teža. Pojašnjenja poziva pojedinim igračima morat će biti mnogo detaljnija. Bit će mnogo više onih koji će najuspješnijem selektoru željeti vidjeti leđa. U doba kada se gubilo od Luksemburga, reprezentacija nije bila sladak kolač za fudbalske gurmane. Sada bi je rado kušali.

Zato bi se selektor trebao na vrijeme zaštititi – transparentnim i profesionalnim odlukama, redom i disciplinom te, naravno, rezultatima. Malo teža novinarska pitanja nisu dušmanluk; pravi dušmani imaju mnogo perfidnije metode i jedva čekaju. Možda su ga baš jučer tapšali po ramenu...

Historija je majka znanja i kaže da se mora učiti na greškama. Bilo ih je.