"Moj život bi bio puno siromašniji da nisam došao u Srebrenicu i upoznao neke ljude koji su mi danas prijatelji. Jednog od njih moram posebno spomenuti, jer govoriti o Srebrenici i fudbalskom klubu a ne spomenuti Muradifa, kako ga Srebreničani zovu, bio bi grijeh", govori Miljan Bodiroga, u Bosni i Hercegovini zasigurno najstariji fudbalski golman koji aktivno, iako u šestoj deceniji, nastupa za FK Guber iz Srebrenice u prvenstvu Druge fudbalske lige RS grupa Istok.

Bodiroga je i u svijetu zasigurno jedan od malog broja fudbalera, posebno golmana koji u ovim godinama još uvijek uspješno igra, posebno uzimajući u obzir da mu pri tome nedostaje i dio stopala.

Njegova životna priča počinje ovako.

“Rođen sam 12. 12. 1972, godine u Ilijašu. Bio sam najmlađi u komšiluku mog naselja Mrakovo i tako obično je najmlađi uvijek na golu. Sa nekih 14 godina, ‘86-e sam počeo braniti za prigradski klub Misoča i već nakon pola godine su me zapazili i prelazim u Slogu iz Ilijaša gdje sam branio sve do početka rata”, priča Bodi kako ga saigrači, prijatelji i publika zovu.

Početkom rata Bodiroga je golmanske rukavice i dres morao zamijeniti vojničkom uniformom. Imao je nesreću da ‘94. godine stane na protivpješadijsku minu nakon čega mu je amputirana jedna trećina stopala.

“Oštećenje stopala nije bilo veliko, ali poslije tri-četiri dana došlo je do gangrene pa sam prebačen na VMA u Beograd gdje mi je noga trebala biti amputirana i da se radi proteza.”

Sticajem sretnih okolnosti i nekih poznanstava, a i ljekarima je zbog njegove mladosti bilo žao da mu odsijeku nogu, uspjeli su sanirati povredu djelimičnom amputacijom stopala. Nakon Dejtonskog sporazuma ‘96.godine, kao i mnoge druge iz Ilijaša, i porodica Bodiroga je doselila u Srebrenicu.

“Već tada mi je Srebrenica nekako prirasla srcu. Tu sam dočekao kraj rata i poslije četiri godine po prvi put mirno zaspao u krevetu, bez straha za svoj život i živote mojih članova porodice.”

Bodi se nakon četiri ratne godine pauze nastavlja baviti sportom na pomalo neobičan način.

“Valjda su čuli za mene ljudi u FK Polet iz Kravice kod Bratunca pa su me registrovali za svoj klub bez mojeg znanja. Pitao sam, ljudi da li ću ja moći obuti kopačku, da li ću moći da branim? Ali oni su više vjerovali u mene nego ja sam u sebe i insistirali su da igram, i tako sam ponovo stao na gol i za njih igrao tri godine”, priča za N1 Bodiroga.

Godine bavljenja sportom izgubljene zbog rata Bodiroga je riješio nadoknaditi trenirajući uporedo fudbal i košarku, igrajući tako za lokalni košarkaški klub dvije – tri godine. On ističe da je uvijek imao podršku i razumijevanje porodice zbog čestog odsustvovanja.

“Podržavali su me roditelji od početka, a danas supruga Zorica, kćerke Iva i Sonja te sin Uroš, na čemu sam im neizmjerno zahvalan, jer sam ja svakog vikenda na utakmici umjesto sa njima. Bilo je situacija kada recimo subotom odem u Doboj i igramo fudbal protiv Sloge. Vratim se kući nekad oko ponoći, a već u četiri ujutru sjedam u autobus i idem za Bileću da igram košarku za Guber, Bio sam tada mlad, jak i željan sporta a i jedan od boljih igrača sa prosjekom negdje oko 25 koševa po utakmici”, govori sa osmijehom Miljan Bodiroga.

Godine 1999. istovremeno dobiva poziv da igra košarku za Vihor iz Bratunca i fudbal za Drinu iz Ljubovije u susjednoj Srbiji.

Prevagnula je ljubav prema fudbalu i nešto malo novca što se u fudbalu dobiva kao nadoknada. U Drini je ostao sedam godina, pet godina noseći kapitensku traku, a tu je stekao i brojne prijatelje sa kojima se često i danas susreće i druži. Iz Drine prelazi u FK Sloga iz Bajine Bašte. Zbog boljih uslova za zaposlenje i podizanje djece, a kako je i njegova supruga tu dobila posao profesora matematike, odlučili su da se iz Srebrenice presele i život nastave na drugoj obali rijeke Drine u Bajinoj Bašti.

U Slogi je igrao sve do 2011. godine i tada u 39-oj godini života razmišljao je da “kopačke okači o klin” i prestane se baviti fudbalom.

Nakon slučajnog susreta u Bijeljini sa Aleksandrom – Acom Jovanovićem, tadašnjim pomoćnim trenerom FK Gubera, na njegov poziv i nagovor dolazi igrati fudbal u Srebrenci iz koje je već pet godina bio odsutan.

“Ja Srebrenicu doživljavam nekako kao mjesto gdje sam nastavio život prekinut ratom, tu sam se oženio i dobio prvo dijete. Supruga mi često u šali kaže da ja Srebrenicu volim isto koliko ona što je tu rođena”, kazuje Bodi uz smiješak.

Prvi kontakt Bodiroge sa velikim humanistom, filantropom i uglednim biznismenom koji je već više godina i aktuelni Počasni Konzul BiH za Češku i Slovačku, inače rođenim Srebreničaninom, bile su kopačke koje je Munir Pašagić kupovao za ekipu Gubera. Bodijeve kopače su posebne zbog njegove oštećene noge, ali i velikog broja, 47 koji se teško nalazi u prodavnicama.

“Mislio sam da od toga nema ništa i da je to jedan od mnogih koji su došli nešto obećali i na tome se sve završilo. Bio sam iskreno zatečen i oduševljen kada su mi za sedam dana stigle vrhunske kopačke što su ko zna koliko koštale, a koje je gospodin Pašagić nije mogao naći u Slovačkoj pa ih je preko prijatelja naručio u Beču odakle su avionom stigle u Sarajevo i dalje autobusom do Srebrenice, da bi ih ja imao za utakmicu.”

Tako to kreće, kako Bodi ima običaj reći, on se ponovo zaljubljuje u Srebrenicu, upoznaje nove ljude kojih tu nije bilo kada je ranije živio u gradu i stiče nove prijatelje

“​Moj život bi bio puno siromašniji da nisam došao u Srebrenicu i upoznao neke ljude koji su mi danas prijatelji. Na prvom mjestu je Munir Pašagić, jer govoriti o Srebrenici i fudbalskom klubu, a ne spomenuti Muradifa kako ga Srebreničani zovu, bio bi grijeh jer ja u životu nisam mogao ni vjerovati da postoji jedan takav „čovjekoljub“. Čovjek koji voli sve ljude i hoće svakome pomoći”, kaže Bodiroga i nastavlja priče o tome kako je njemu lično Munir Pašagić pomagao u nevolji.

“Jednom prilikom na utakmici protivnički igrač mi je udarcem glavom rasjekao usne i izbio sedam zuba, ali sam nastavio utakmicu. To isto veče me zove Muradif i završava kompletnu adaptaciju, liječenje vilice i ugradnju novih zuba kod zubarke u Tuzli plativši za mene sve troškove. “

Tu Bodi dodaje i priču kako je tokom sedmodnevnih priprema FK Gubera u Slovačkoj koje je takođe u cijelosti platio Munir Pašagić, njega vodio vlastitoj kući da mu lijek za ranu koja je procurila priprema Munirova sada rahmetli supruga Fata koja je bila medicinski radnik…

Bodi je Guber napustio prvi put u sezoni 2014-15. godine kada su se Srebreničani iz Regionalne plasirali u Drugu fudbalsku ligu RS. Tada se u klub infiltrirala nova uprava koja je klub dovela na ivicu da se ugasi do čega ipak nije došlo zahvaljujući fanovima i prijateljima kluba. Bodi je tada prešao u Bratunac gdje je ostao godinu dana da bi zatim dvije i po godine branio za ekipu Perućca u Srbiji.

“I tu je na osnovu našeg prijateljstva Munir Pašagić za ovaj klub poslao jednu novu garnituru opreme što ljudi iz uprave nisu mogli vjerovati da im čovjek kojeg i ne poznaju donira opremu tolike vrijednosti, što se nikad do tad u istorijiu kluba nije desilo”, kazuje Bodi.

Nakon promjene uprave u FK Guberu 2019. godine i dolaska novih ljudi na čelo kluba. Bodiroga se na njihov poziv vraća u Guber da brani. Navijači i saigrači pamte njegovu veliku ulogu u uspjehu ponovnog ulaska u Drugu lige gdje je imao ključnu ulogu svojim iskustvom i elanom koji je prenosio na ekipu.

Nakon pauze zbog korone Guber ponovo igra Drugu ligu i Bodiju se ispunjava želja da još jednom obiđe stadione na kojima je igrao još 1997. godine. Na kraju sezone 2022. godine Miljan Bodiroga organizuje svoj oproštaj u pedesetoj godini života i pozdravlja se sa saigračima i članovima uprave. Njegova fudbalska penzija nije dugo trajala, jer već na proljeće 2023. ga ponovo zovu da pomogne Guberu koji je ostao bez dva golmana. I tako to traje do danas.

“Želja za fudbalom, za pobjedama u meni još postoji, to volim, želim i mislim da još mogu. Svakoj utakmici prilazim kao da mi je zadnja. Pružam svoj maksimum. Pitaju me do kad? Ja ne smijem ništa da kažem jer nemam odgovora. Dokle bude zdravlje služilo, dok budem ja uživao u svemu tome, dok budem mogao da doprinesem uspjehu kluba ja sam tu… Ljubav, strast i nesebično davanje je suština mog bavljenja sportom. Onog momenta kada vidim da to više nije to, nema potrebe da mi iko kaže da se sklonim ili da odem, ja ću to prepoznati i sam otići.”

Miljan Bodiroga danas živi u Bajinoj Bašti, i svoje znanje i iskustvo prenosi na mlađe kao trener golmana u Školi fudbala “Maksimović”. Uz razumijevanje porodice, ali i kolega sa posla gdje radi uspijeva uskladiti porodične obaveze, sa onim na poslu, na golu Gubera, i u školi fudbala. Za kraj priče on poručuje:

“Ponosan sam što ću na proljeće iduće godine godine biti učesnik obilježavanja stotinu godina postojanja Fudbalskog kluba u Srebrenici. Imam utisak da je FK Guber sada jedino zdravo, ispravo tkivo, van svake politike u Srebrenici. Treba sačuvati i čuvati taj odnos koji vlada između samih fudbalera, članova kluba i uprave. Ovaj klub kao primjer zajedništva treba čuvati i njegovati, jer klub je spona između ljudi različitih vjera i nacija koje žive u gradu. Jako sam sretan i ponosan kada vidim te momke sa kojima igram, a mogu im svima, po godinama otac biti kako se svakodnevno druže, jedni druge čašćavaju, pomažu i posjećuju za krsne slave ili Bajrame. Nikad među njih nije ušla politika, ne „prebrojavaju se krvna zrnca“, koliko ima jednih ili drugih, niti se o tome ikad priča osim u šali. Srećan sam zbog toga i nadam se da će tako i ostati”, kaže Miljan Bodiroga, u Bosni i Hercegovini najstariji fudbalski golman koji aktivno, iako u šestoj deceniji nastupa za FK Guber iz Srebrenice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad