Vahidin Musemić, koji je preminuo nakon bolesti u 77. godini života bio je legenda FK Sarajeva i bh. fudbala. U sljedećoj priči prisjećamo se njegovih najvećih uspjeha, kao i trenutaka koji su obilježili njegovu sportsku karijeru.

Beskompromisni centarfor, koji je bio “nebeski skakač” ali i sjajan i u igri nogama, nikada nije u klubu sa Koševa stekao staus legende kakvu imaju Asim Ferhatović i Safet Sušić, ali je, za razliku od Haseta i Papeta, uspeo da Sarajevo dovede do (prve) titule prvaka SFRJ (1967. godine), a sa državnim timom stigne 1968. do finala šampionata Starog kontinenta (tadašnjeg Kupa evropskih nacija).

Čovjek koga su zvali ‘Musemija’ je zapravo sve najvažnije stvari u karijeri ostvario do svoje 22. godine života. U debitantskoj sezoni (1966/1967) u Bordo dresu je pogocima pogurao tim iz grada sa Miljacke do neočekivanog trijumfa u ligi Jugoslavije, da bi naredne godine postao jedan od heroja, a zatim i tragičar spektakularnih nastupa izabranika tadašnjeg selektora Rajka Mitića u borbi za evropski tron. Zauvijek je ostalo zabilježeno da je momak iz Janje te 1968. godine tri puta zatresao mrežu Francuza u dva četvrfinalna obračuna Plavih i Trikolora, a potom svojim gotovo idealanim centaršutem omogućio Džajiću da postigne historijski pobjedonosni pogodak u susretu sa tadašnjim svjetskim šampionima Englezima u Firenci.

Na žalost, još više se pamte Vahidinovi maleri u prvoj finalnoj utakmici sa Italijanima u Rimu koji su spriječili “Jugoviće” da se prvi put u historiji popnu na kontinentalni fudbalski Olimp, a njega koštali još veće i finansijski unosnije igračke karijere. Najprije je sredinom drugog poluvremena, pri vodstvu reprezentacije Jugoslavije od 1:0, za djelić sekunde zakasnio da uklizavanjem loptu – koju je prethodno uputio Aćimović – ubaci u italijanski gol, pa je, umjesto nje, sam završio u mreži. Deset minuta prije kraja susreta želio je da pomogne saigračima iz odbrane prilikom izvođenja slobodnog udarca Azzurra, međutim šut Domenginija je upravo kroz njegove raširene noge našao put do mreže golmana Ilije Pantelića.

Umjesto da, kako su gotovo svi očekivali, “devetka” Sarajeva i nacionalnih Plavih narednih godina ostvari nove uspjehe, njegova karijera je, nakon završnog turnira Kupa evropskih nacija u Italiji, krenula silaznom putanjom. Zbog čestih povreda (tokom karijere imao je četiri operacije, dva preloma noge i tri potresa mozga) i slabijih igara sve rjeđe je pozivan u reprezentaciju, dok njegov klub Sarajevo, poslije šampionske sezone, više nije uspijevao da se uključi u borbu za vrh u jugoslovenskim prvenstvima. Musemiću se nije ispunila želja da sa svojim velikim prijateljem iz reprezentacije Draganom Džajićem zaigra u Crvenoj zvezdi ali je deceniju i po kasnije bio jedan od najzaslužnijih za prelazak mlađeg brata Husrefa sa Koševa na “Marakanu”.

Nakon izlaska iz JNA, preselio se 1974. iz Sarajeva u francusku Nicu za koju je naredne dvije sezone odigrao 42 meča i 19 puta zatresao mreže protivničkih golmana. Bila je to druga i posljednja stanica u njegovoj karijeri pošto je, suočen sa novim povredama, već 1976. u 30. godini života odlučio da ode u igračku penziju. Iako je vrhunac karijere imao vrlo rano, ‘Musemija’ je, ipak, zahvaljujući onom što je uradio tokom kratkotrajnog bljeska ostavio neizbrisiv trag, ne samo u svome Sarajevu, već i na jugoslovenskoj fudbalskoj mapi. Jer, bez njegovih golova i asistencija, gotovo izvjesno ne bi bilo ni najvećeg uspjeha reprezentacije tadašnje SFRJ ostvarenog sad već davne 1968. godine na završnim mečevima Kupa evropskih nacija.

Vahidin je vrlo rano u rodnoj Janji počeo da sa “jaranima” igra fudbal, da bi se kao desetogodišnjak preselio u Sarajevo, grad u kome će – s izuzetkom dvogodišnjeg boravka u Francuskoj – provesti cijeli životni vijek. Kao petnaestogodišnjak je postao član pionirskog, a kasnije i omladinskog tima kluba sa Koševa gde ga je u tom početnom periodu karijere trenirao Dobrivoje Živkov. Momak iz Janje je ispoljavo neosporni talent, pa ipak, nije lako stigao do statusa prvotimca Bordo tima. Trener Abdulah Gegić ga je istina krajem sezone 1964/1965 povremeno priključivao prvom timu, međutim, nije mu pružio šansu da zaigra ni u jednoj zvaničnoj utakmici.

Priliku da debituje za Sarajevo konačno je dobio na početku sezone 1965/1966 u susretu sa Partizanom na Koševu. Sa nepunih 19 godina zaigrao je protiv budućeg vicešampiona Evrope na poziciji desnog krila, a domaćini su ovaj susret izgubili sa 1:3. Do kraja ove sezone Musemić je još samo tri puta oblačio dres najboljeg sastava, dok je ostalo vrijeme uglavnom proveo nastupajući za mladi tim.

Njegov status se promijenio kada je, nakon odlaska Abdulaha Gegića u Partizan, na klupu ekipe sa Koševa seo Miroslav Meho Brozović. Na početku sezone 1966/1967 povreda je – pokazaće se zauvijek – udaljila legendarnog veterana Asima Ferhatovića od prvog tima Sarajeva, pa je šansu da ga na terenu pokuša zamijeniti dobio mladić kome je Hase bio fudbalski idol. Iako u prvih nekoliko nastupa nije postigao ni jedan pogodak Musemić je u naredne četiri utakmice čak pet puta zatresao protivničke mreže i tako sebi zacementirao mjesto u startnom sastavu. Postigao je pobjedonosne golove u duelima sa Radničkim i Zvezdom, pogodak za remi protiv Veleža, te čak dva u ubjedljivom trijumfu nad Rijekom (4:0).

Tim iz grada sa Miljacke se probio na čelnu poziciju na tabeli koju nije ispustio do kraja šampionata. Uz centarfora sa brojem 9 na leđima – koji je sa 16 postignutih golova bio prvi strijelac tima u ligi – udarni napadački trio lidera prvenstva činila su dva krila – Boško Antić i Boško Prodanović. Koliko su navijači Sarajeva imali povjerenja u ove svoje ljubimce pokazuju i riječi koje su se te sezone često mogle čuti na stadionu Koševo:

“Dva Boška na dva ćoška, a Musemić u sredini, za pobjedu ti ne brini”.

Sarajevo je prvu titulu u istoriji praktično osiguralo u pretposljednjem kolu šampionata, odigravši u ‘Maksimiru’ meč bez golova sa glavnim konkurentom Dinamom. Ostalo je još da se tron ovjeri pobjedom nad ‘fenjerašem’ Čelikom 2. jula 1967. na Koševu. Stvari nisu međutim počele da se dobro odvijaju za apsolutnog favorita pošto je otpisani sastav iz Zenice neočekivano poveo sa 2:1. Tada je na radost navijača na prepunom sarajevskom stadionu “proradio” Vahidin Musemić i sa tri pogotka dao ključan doprinos preokretu i pobedi (5:2) novog prvaka Jugoslavije.

Malo je nedostajalo da “Musemija” i njegovi drugovi te sezone postanu vlasnici duple krune. U takmičenju za Kup Maršala Tita stigli su do finala ali je te godine – jedini put u historiji bivše države – odlučeno da se završni susret za trofej između Sarajeva i Hajduka, umjesto u Beogradu, odigra na terenu jednog od rivala. Za domaćina je izabran Split i ovu prednost “majstori sa mora” su iskoristili 24. maja 1967. na “staroj Plinari”. Sarajevskom timu nije pomogao ni pogodak golgetera iz Janje (dao je te sezone šest golova u takmičenju za Kup Maršala), pošto je, nakon pobjede od 2:1, kapiten Bilih Vinko Kuci podigao dragocjeni, odnosno kako se tada govorilo ‘najdraži pehar’.

Kao prvak Jugoslavije Sarajevo je naredne sezone nastupilo u Kupu evropskih šampiona, gdje je u novembru 1967. u osmini finala odmjerilo snage sa Manchester Unitedom. U prvom duelu, odigranom pred 40.000 ljudi na dupke punom Koševu, domaćin nije imao sreće. Musemiću je poništen regularan gol, Prodanoviću slomljena noga, a golman Stepney je u nekoliko situacija spasio goste sa “Old Traforda”. Susret je okončan bez golova, da bi dvije sedmice kasnije u revanšu na Ostrvu tim Bobbyja Charltona i Georgea Besta – ponovo uz pomoć sudija – stigao do minimalne pobjede (2:1) i tako nastavio put do Wembleyja i prvog trijumfa u najvažnijem evropskom klupskom takmičenju.

Vahidin Musemić je na “Old Traffordu” imao svoj posljednji nastup u Kupu evropskih šampiona ali se nakon šest mjeseci u susretu reprezentacija Jugoslavije i Engleske u Firenci osvetio Bobbyju Charltonu za eliminaciju Sarajeva od Uniteda. Prethodno je 6. aprila 1968. u Marseilleu debitovao u dresu sa ‘šest buktinja’- koji će tokom karijere obući 17 puta i za Plave postići devet golova – u prvom četvtrfinalnom dvoboju Kupa evropskih nacija sa Francuskom. Tadašnjem selektoru Rajku Mitiću se isplatilo što je u tom susretu pružio šansu centarforu kluba sa Koševa, pošto je “Musemija”, nakon jednog kornera, udarcem glavom pogodio mrežu Trikolora i doveo goste u vodstvo.

Domaćini su uspjeli da do kraja poravnaju rezultat (1:1), međutim, u revanšu odigranom na beogradskoj “Marakani” na terenu je postojao samo jedan, jugoslavenski tim. Izabranici ‘prve Zvezdine zvezde’ su prosto zgazili nemoćne Galske pijetlove (5:1), a ostalo je zapisano da su ovom ubjedljivom trijumfu najviše doprinijeli dvostruki strijelci Vahidin Musemić i debitant Ilija Petković, dok je peti pogodak postigao Dragan Džajić.

Uslijedio je odlazak na finalni turnir u Italiju gdje su jugoslovenski fudbaleri 5. juna u Firenci bili autsajderi u polufinalnom susretu sa svjetskim šampionima Englezima. Ipak, te večeri na stadionu “Comunale” (kasnije “Artemio Franchi”) nadmeni asovi sa Ostrva doživjeli su neprijatno iznenađenje. Kada je izgledalo da će ne pretjerano kvalitetna utakmica otići u produžetke, u 87. minutu je tada 21-godišnji napadač iz Janje ostvario svoju najvažniju asistenciju u karijeri. Primivši loptu od Holcera uputio je sa pozicije krila centaršut prema Džajiću pored koga se nalazio jedan on najboljih defanzivaca svijeta, Bobby Moore. Vahidinova lopta je bila nedostižna za kapitena Gordog Albiona ali ne i za lijevo krilo Zvezde i jugoslovenskog državnog tima. Džaja ju je primio na grudi i spustio na zemlju, a zatim, načinivši nekoliko koraka, preciznim udarcem savladao nemoćnog golmana Banksa.

Pošto su u ‘koprodukciji’ Musemića i Džajića ostvarili veliku pobjedu Plavi su se neočekivano našli na korak od evropskog fudbalskog Olimpa. Posljednja prepreka na putu ka tronu bila je 8. juna 1968. selekcija domaćina Italije, a ovaj susret na rimskom “Olimpicu” zauvijek će obilježiti karijeru ondašnje ‘devetke’ Sarajeva. Jugosloveni su krajem prvog poluvremena golom Džajića materijalizovali bolju igru u ovom dijelu meča, da bi zatim u nastavku utakmice imali priliku da preko svog centarfora steknu vjerovatno nedostižnu prednost u borbi za kontinentalnu titulu. Koliko je ‘Musemiju’ i nakon nekoliko decenija od ovog susreta to boljelo, što je, umjesto lopte sam završio u mreži Zoffovog gola, potvrdio je prije nekoliko godina u jednom intervjuu. U njemu je priznao da još uvek sanja rimsko finale, odnosno propuštenu šansu da riješi ishod meča na “Olimpicu”.

„To finale mi se ponekad vrati u snove. U prvoj utakmici smo pogotkom Dragana Džajića vodili sa 1:0, a imali smo priliku i da tu prednost uvećamo. Ipak, jedna lopta koju sam pokušao da stignem uklizavajući bila je prebrza i ja sam završio umjesto nje u mreži. Italijani su, na žalost, izjednačili deset minuta prije kraja. Da sam tada uspio da postignem gol, sigurno bismo bili prvaci. Još nisam zaboravio tu propuštenu priliku”.

Tadašnja pravila UEFA-e nisu predviđala da se nakon neriješenih rezultata u produžecima izvode penali, pa su Jugosloveni i Italijani poslije dva dana ponovo izašli na teren. Azzurri su na ‘popravni ispit’ izašli sa gotovo potpuno izmijenjenim sastavom, te su golovima Anastasija i Rive savladali (2:0) umornu i psihički ispražnjenu selekciju sa Balkana. Za tragičara prvog finalnog duela interesovanje je pokazala Fiorentina, međutim prelazak napadača Sarajeva u Firencu nije bio moguć pošto ondašnji propisi FSJ nisu dozvoljavali fudbalerima da prije navršene 27. godine života odu u neki inostrani klub.

Malo ko je tada mogao da pretpostavi da je mladi ‘Musemija’ nastupima na finalnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji okončao karijeru na velikoj sceni. Vicešampioni Starog kontinenta nisu uspjeli da u kvalifikacijama izvade vizu za Mundijal u Meksiku 1970. godine, a centarfor kluba sa Koševa je, zbog povreda i slabijih igara, izgubio status standardnog reprezentativca. Prva zvijezda Sarajeva je gotovo na svakom susretu bio meta grubih startova protivničkih odbrambenih fudbalera koji često nisu birali sredstva da ga zaustave, odnosno onesposobe za dalju igru. I Vahidin je imao kratak fitilj, pa je ne tako rijetko neprimjerno reagovao u ovakvim situacijama zbog čega je dobijao crvene kartone.

Musemić je početkom 1969. godine, razočaran odnosom čelnika kluba – koji ga nisu posjetili nakon operacije nosa – želio da napusti Koševo. U jednoj izjavi je saopštio da ”njegove noge vrijede bar 35 miliona tadašnjih dinara”, a nije ni skrivao želju da sa svojim prijateljem iz reprezentacije Draganom Džajićem stvori ‘ubitačni tandem’ u Crvenoj zvezdi.

“Kladio bih se da bih dao najmanje gol na utakmici da imam sreću i čast da igram sa Džajićem,” tvrdio je tada junak naše priče.

I as sa Uba se nadao da će zaigrati zajedno u crveno-bijelom dresu ali na njihovu žalost to se nikad nije ostvarilo. Vahidin je do kraja domaće karijere ostao u Sarajevu koje je narednih sezona tavorilo u jugoslovenskoj elitnoj fudbalskoj ligi. U tadašnje sivilo ekipe uklopio se i Musemić, koji je samo povremenim bljescima (u sezoni 1970/1971 je u samo 14 odigranih utakmica do povrede postigao 12 golova) podsjećao na svoj neosporni vrhunski kvalitet.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad