Semafor na raskrsnici kod crkve Svetog Dimitrija u Novom Beogradu. Čekam da se uključi zelena strelica za ulazak u bulevar Zorana Đinđića. Tim putem uvijek idem na posao.
Treba da debitujem u studiju posvećenom Evropskom prvenstvu. Krenuo sam nešto ranije kako bih pripremio ono o čemu ću pričati.
Vezane vijesti
Plan je bio da u redakciju stignem za početak drugog poluvremena utakmice Danske i Finske. Zato sam nekoliko minuta prije završetka prvog dijela izašao iz stana, računajući da se ništa bitno neće dogoditi u međuvremenu.
Zelena strelica se i dalje nije otvarala. Na toj raskrsnici uvijek predugo čekam. Očigledno ne dovoljno dugo da bih promijenio rutu ka firmi…
„Hajde baš da vidim šta se zbiva u Kopenhagenu“, pomislih da bi to bilo dobro iskorišteno vrijeme, „Možda sam propustio neki gol“.
U trenutku kada sam pogledao ka telefonu, počeo je da zvoni.
Uzbuđen glas prekoputa.
„Ej, je si vidio šta se desilo na ovoj utakmici što smo maloprije gledali? Neki Eriksen je pao na travu. Izgleda da se onesvijestio, pojma nemam šta mu je bilo. Svi ga okružili, haos!“, u dahu je izgovoreno.
M ne voli fudbal. Sport je ni najmanje ne interesuje. I ja to poštujem. Kao što ona poštuje moj posao i razumije činjenicu da je brza i, prije svega, tačna informacija suština novinarstva.
Zato pomaže da ostanem u toku sa svime. I u onim kratkim trenucima kada sam nisam u mogućnosti. Što je bio slučaj tokom petnaestominutne vožnje do posla.
„Nije Erikson, nego Eriksen. Provjerit ću, vozim sada“, odgovaram kratko i spuštam slušalicu.
Ekran telefona počinje da se usijava od notifikacija:
„Šok u Kopenhagenu! Eriksen se onesvijestio“.
„Eriksen izgubio svijest, nevjerica kod igrača“.
„Prekinut meč na Parkenu, Eriksenu se bore za život“.
Naslovi, naslovi, naslovi…
„Au, ljudi, šta se ovo dešava?“, govorim sebi i ubrzavam na putu ka firmi.„Valjda je okej, u p**** materinu“.
Ne volim psovke. Trudim se da ih ne koristim ni kada ih samo ja mogu čuti. Ali kada je strah prisutan, one postanu neminovne. Neko od straha poblijedi, neko opsuje…
Prilazak presu odavao je utisak da je prostorija prazna. Vladao je potpuni muk. Da, ipak, nije tako naznačavao je poneki uzdah.
Pogledi kolega bili su usmjereni ka ekranu na kojem su se prikazivali detalji utakmice Danske i Finske. Ono što se događalo do trenutka koji je naveo cijeli (fudbalski) svijet da zanijemi. Smijenjivani su snimcima izbezumljenih ljudi na terenu i tribinama Parkena i kapitena Simona Kjaera kako tješi Eriksenovu suprugu.
„Šta se desilo?“. Upućeno je kao iz topa, umjesto uobičajenog „Gdje ste, ljudi?“.
Dakle, Cristian Eriksen iznenada je izgubio svijest u 43. minutu utakmice protiv Finaca. Evropsko je prvenstvo, prvo kolo grupe B je u pitanju. Ako je to uopšte važno, iako nije.
Ukazivana mu je pomoć na terenu. Ljekari su se borili za njegov život, dok su se kamere borile koja će da zabilježi bolji kadar onoga što se događalo pored aut linije. Živi zid sastavljen od saigrača, na čelu sa Kjaerom, spriječio ih je u toj namjeri.
Gdje se gube granice privatnosti, a počinje javna sfera? Zarad čega?
Nemile scene su već preplavile društvene mreže. Kroz nekoliko minuta cijeli svijet je mogao da vidi šta se dogodilo na Parkenu, ali više niko nije mogao da sazna šta se događa sa Eriksenom. Koji je u međuvremenu na nosilima iznet sa terena.
Neizvjesnost. Gadna stvar. Sekunde počinju da traju kao minuti, a minuti kao sati. Nema kraja strepnji i strah postaje sve veći. Kao da je u pitanju neko tvoj. Onaj najbliži.
U teškim okolnostima lako je identifikovati se i sa potpunim strancem i njegovu bol prihvatiti kao svoju. Naročito kada su okolnosti životne. U pravom smislu te riječi.
„Bit će dobro, mora da bude dobro“, govori jedna strana mene. Druga vrti u krug pitanje, „Da li je uopšte živ?“, dok prsti vrte telefon u namjeri da će negdje na Twitteru iskopati ohrabrujuću informaciju. I tačnu, razumije se.
Umjesto toga, početnu stranu preplavljuju molitvene poruke i emoji sa sastavljenim dlanovima i prstima postavljeni iznad Eriksenovih fotografija. Ljudi širom svijeta se mole. Svako na svoj način… samo za jedno – da Christian bude živ.
Sve drugo je prestalo da bude bitno. I utakmica i fudbal i Evropsko prvenstvo. I taj debitantski studio, meni najvažniji do onog trenutka na semaforu kod crkve Svetog Dimitrija.
Situacije, poput ove sa Eriksenom, natjeraju nas da promislimo o svemu, a najviše o životu. Onoj često zapostavljenoj kategoriji, iako najbitnijoj i jedino vrijednoj. Navedu nas da se zapitamo da li radimo dobre stvar? Jesmo li na pravom putu, kada je i gdje njegov kraj, i da li smo onima koje volimo često govorili da ih volimo? Jer nam tada i to postane neizmjerno značajno.
Zbog molitva, ili ljekara, ili zbog oba i još mnogo toga drugog, poslije minuta koji su trajali kao vječnost, pojavila se Eriksenova fotografija sa nosila. Pri svijesti je, živ je!
Duboki uzdah. Olakšanje. Ipak, ne i potpuna uvjerenost u sretan kraj. Valja sačekati nešto zvanično. Stiglo je ubrzo. Dobre vijesti se mogu širiti jednako brzo kao loše: Christian Eriksen je u stabilnom stanju.
Ozdravi. Samo je to važno.
P.S. Utakmica Danske i Finske je, poslije svega, nastavljena i završena. Finska je upisala historijsku pobjedu na Evropskim prvenstvima. Ako je to uopšte važno, iako nije.
P.P.S. Debitantski studio je, poslije svega, urađen i emitovan. Ako je to uopšte važno, iako nije.
Blog Sport Kluba sa Evropskog prvenstva u fudbalu možete pratiti OVDJE.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!