Na derbi se nekad išlo zajedno, navijači Sarajeva i Želje uz sitne prvokacije iz svih su sarajevskih naselja išli su do Grbavice i Koševa. Mjesto rastanka bilo bi pred stadionom za one vatrenije, a mnogi bi utakmicu pogledali i zajedno na "neutralnoj tribini". Sarajevski derbi razlikovao se od ostalih u Evropi baš po tome, pravi navijači se nikad nisu mrzili ali su bili beskrajno kreativni u sitnim pakostima i šalama koje su smišljali na račun onih koji izgube. U sportskom smislu rivalitet je uvijek bio na maksimumu.

U posljednje vrijeme na derbi se ne ide na taj način jer se uprave klubova trude da onih navijača iz suprotnog tabora bude što manje.

“Samo da ne bude 0:0,” govorili su navijači na dijelu zapadne tribine stadiona Asim Ferhatović Hase koji je bio otvoren za posjete. Jedan veliki dio, onaj prema jugu, gdje su se decenijama nalazili navijači Želje zjapio je prazan. Na sjeveru nije bilo nikog. Poznato je da navijačka grupa Horde zla bojkotuje utakmice svog kluba zbog nesuglasica sa upravom. Na istoku vjerni navijači Sarajeva, oni koji ne propuštaju nijednu. Pola juga rezervisano je za Manijake, nekada je bio cijeli. Pored navijačkog bojkota i potezi upravljačkih struktura oba kluba doveli su do toga da nekome ko je došao sa strane pogledati tu veliku utakmicu (a bilo ih je) ništa nije bilo jasno. Zašto na određenim dijelovima tribina nema navijača?

Vraćati se u prošlost i pitati ko je prvi počeo nije cilj ovog teksta. Trebao bi biti poruka onima koji odlučuju.

Na Grbavici se znalo, pola sjevera i istoka uvijek je bilo rezervisano za goste, na Koševu cijeli jug, pola zapada za plave. Puštanje u prodaju mizernog broja ulaznica za gostujuće navijače neće pomoći nikome. Sarajevski derbi nije samo jedna utakmica.

To je utakmica uz koju odrastaju generacije, uz koju se radovalo i plakalo, koja je dio glavnog grada baš kao i Baščaršija ili Trebević. Sarajevo bez derbija je kao bez Miljacke. Niko nema pravo da mu ga oduzima. Niko nema pravo da na tako mizeran način urušava najveću bh. utakmicu.

Uprava Željezničara kao odgovor na potez rivala najavila je da će naredni derbi na Grbavici biti 5% karata za goste. Derbi sa 600-700 navijača Sarajeva. Gospodo, to nije to.

Valjda su i neki od onih koji su razvili “rivalitet” u broju puštenih karata za goste nekada bili na punom Koševu kada igraju Sarajevo i Željo. Valjda su ovi koji odlučuju bili na Grbavici kada i plavi dio sjevera mora navijati duplo jače zbog akustike koja daje prednost bordo navijačima. Kad grmi sa svih strana toliko da ne možeš čuti šta se skandira, valjda su čuli ili nisu?

Na kraju, sinoć su na onoj otvorenoj polovini zapada sjedili navijači oba kluba. Kada je Željo postigao gol u zadnjoj minuti skočili su plavi i proslavili u moru bordo dresova. Niko im nije rekao ni riječ. Jer to je derbi, gospodo, to je Sarajevo.

On ne pripada navijačkim skupinama, pripada i onim običnim navijačima koji će ako njihov klub izgubi ofarbati fasadu radnje ili dolaziti deset dana na posao u bojama rivala zbog izgubljene opklade. Derbi su plavi i bordo mališani u “ful opremi” svojih idola. Sinoć ih je mnogo ostalo kod kuće.

Zato, kada donosite odluke razmislite da to nije obična stvar, to nije samo fudbal i tri boda. To je nešto što bi trebalo trajati i biti i kada ne budete na svojim “visokim funkcijama”. To je nešto što svojim potezima, pored toga što je i za jedne i za druge titula misaona imenica, a učešće u grupnoj fazi nekog evropskog takmičenja roman Arthura Clarka, uništavate.

Na kraju će, ako tako nastavite sraz Želje i Sarajeva biti utakmica sa navijačima samo jednog kluba, a to gospodo nije derbi i to nije Sarajevo.