Sunce iznad Igmana najljepše sija u suton: Edin Džeko, posljednji ples velikog majstora

Iako Nijemcima jezici iz zemalja bivše Jugoslavije nisu strani, Edinov dolazak u jedan od najvećih tamošnjih klubova izuzetna je priča i, naravno, reklama za zemlju iz koje dolazi. Još jednom je Dijamant u fokus javnosti stavio nešto što se veže za njegovu domovinu. Valja spomenuti da je Schalke 04 klub koji se smatra trećim po tradiciji i veličini u Njemačkoj, a trenutno broji preko 200.000 članova. Svi su oni danas čuli za Bosnu i Hercegovinu.

Džeko je od početka svoje impozantne karijere odabrao da ne bude influenser, nego ambasador. Iako je superzvijezda u svim zemljama u kojima je na zeleni teren stala njegova kopačka, odabrao je vlastitim primjerom pokazati kako živjeti za vrijednosti koje polako nestaju, naročito u svijetu bogatih i slavnih.

Edinovu životnu priču znaju gotovo svi – od ratnih dana i nemogućih uvjeta, do svjetske slave. Zvuči pomalo banalno i već ispričano, ali mnogo je kompleksnije od samih riječi. Puno je teže to preživjeti, nego ispričati. Tako je i danas, kada je – nakon što je zadužio broj deset još jednog velikog kluba – na društvenim mrežama objavio sliku s ocem. Nije to slučajno, jer samo ta dva čovjeka znaju koliko je trnja bilo na putu do danas i da su njime zaista koračali bosi. Mido i Edin, naslonjen na čeličnu ogradu grbavičke šljake. Ogradu na koju se moglo nasloniti, ali i udariti glavom. Tih slika nema, prošle su, da bi se dogodilo ovo danas.

Ti uvjeti, odnosno neuvjeti, mogli su biti i opravdanje, kako to biva u mnogim slučajevima, za naknadnu bahatost, omalovažavanje i nipodaštavanje. Mogli su biti izgovor, ali nisu. Edin je odabrao biti ambasador svoje zemlje i svega onog dobrog što u njoj ima: dobrih ljudi iz Bosne i Hercegovine, sretnih porodica, širokih bosanskih osmijeha, poštenja, humanosti, požrtvovanosti i profesionalizma. Pokazao je cijelom svijetu da iz te male zemlje dolaze lijepo odgojeni, kulturni i pismeni ljudi. Gumicom je pobrisao sve one koji su u djelićima svojih karijera pomislili da su zvijezde i pokazao šta je pravi sarajevski mangup. Odabrao je biti reprezentativac dobrote.

Iako je njegova karijera sada tamo gdje je sunce kada zalazi za Igman, oni koji su u to sunce bezbroj puta gledali i maštali o velikim stadionima i pobjedama, a nekad samo o korici svježeg hljeba ili novim "diadorama" na nogama, znaju jednu stvar: to sunce iznad Igmana, baš tada u suton, najljepše sija. Neka tako bude i ovaj put.

Ako bi se nogometna karijera mogla opisati kao jedan dan, Edinova bi bila onaj najljepši koji je ikada osvanuo u Bosni i Hercegovini. Dan u kojem smo bili sretni, dan u kojem smo svi uživali i ne želimo da prođe, dan koji ćemo pamtiti i željeti da ga opet proživimo. Ponekad nismo ni svjesni te ljepote, a trebali bismo biti, jer kad sunce pobjegne iza Igmana, dan više nikada ne bude isti.