Zašto Demirović zabija Stuttgartu, a ne u dresu BiH: Broj šuteva gotovo isti, razlika u golovima ogromna

Borussia Mönchengladbach stigla je u petak u Stuttgart bez ijednog osvojenog boda u Bundesligi, a kući se vratila s pobjedom 3:2. U porazu domaćina Ermedin Demirović postigao je oba gola.

Prvi već u petoj minuti, udarcem iz prve s oko 25 metara. Prema zvaničnom modelu Bundeslige, vjerovatnoća da takav pokušaj završi golom iznosila je svega četiri posto. U 83. minuti Demirović je glavom pogodio za konačnih 2:3.

Bio je to nastavak vrlo dobrog individualnog početka sezone. Demirović sada ima sedam golova u svim takmičenjima, među kojima se posebno izdvaja hat-trick protiv Vikinga u Ligi prvaka. Tri gola postigao je između 20. i 32. minute.

U reprezentaciji Bosne i Hercegovine priča je sasvim drugačija.

Demirović je do sada odigrao 48 utakmica, postigao četiri gola i na terenu proveo 3.519 minuta. Posljednji put za BiH pogodio je protiv Kipra 24. marta 2025. godine. Od tada je nastupio još 15 puta, uključujući sve četiri utakmice Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, bez gola.

Za Stuttgart gol svakih 125, za BiH svakih 880 minuta

Razmjer razlike najbolje pokazuje jednostavna računica.

U Bundesligi je prošle sezone postigao 12 golova u 1.498 minuta. To znači da je zabijao približno jednom svakih 125 minuta.

Za Bosnu i Hercegovinu ima četiri gola u 3.519 minuta – jedan svakih približno 880 minuta. Drugim riječima, u reprezentativnom dresu potrebno mu je oko sedam puta više minuta za pogodak.

Ali možda je najzanimljivije ono što se događa kada se uporedi broj njegovih udaraca.

Za poređenje smo uzeli prvih 1.170 bundesligaških minuta sezone 2025/26. i njegovih sedam nastupa u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026.

U tom bundesligaškom uzorku Demirović je imao oko 2,23 udarca na 90 minuta. Za reprezentaciju – oko 2,33.

Dakle, razlika gotovo da ne postoji.

Razlika nastaje nakon udarca.

Za Stuttgart je u posmatranom periodu postigao devet golova, što znači da je u pogodak pretvorio približno 31 posto pokušaja. U kvalifikacijama za BiH imao je 17 šuteva i postigao jedan gol – realizacija od oko šest posto.

Prema FotMob podacima koje smo analizirali, njegovih devet bundesligaških pogodaka došlo je iz 5,58 očekivanih golova. To znači da je u tom periodu u klubu završavao prilike znatno iznad statističkog očekivanja.

Kod reprezentacije nemamo jednako detaljne javno dostupne podatke o xG vrijednosti svakog njegovog udarca, pa bi bilo pogrešno zaključiti da je jedini problem realizacija.

Broj šuteva pokazuje da Demirović nije potpuno odsječen od završnice. Ne govori, međutim, jesu li ti udarci došli s pet ili 20 metara, nakon povratne lopte ili pod pritiskom dvojice defanzivaca.

A upravo tu počinje taktički dio priče.

Sličan broj šuteva, drugačiji put do njih

Pojednostavljena slika kaže da Demirović u Stuttgartu čeka priliku u šesnaestercu, dok u reprezentaciji obavlja „prljavi posao“.

Nije baš tako.

Sebastian Hoeneß i u Stuttgartu od njega traži agresivan presing, trku bez lopte i učestvovanje u izgradnji napada. Demirović nije klasična „devetka“ koja čeka posljednji pas.

Razlika je prije u tome šta se događa nakon što izađe iz zone završnice.

U Stuttgartu najčešće kreće centralno, između protivničkih stopera, dok Deniz Undav ima veću slobodu spuštanja i kretanja između linija. Kada Demirović izađe u presing ili se spusti po loptu, Stuttgart je zbog strukture posjeda često dovoljno visoko da se on ubrzo ponovo može pojaviti u kaznenom prostoru.

Hat-trick protiv Vikinga dobar je primjer. Angelo Stiller asistirao mu je za prvi gol, a Undav za druga dva.

Protiv Gladbacha drugi pogodak stigao je nakon centaršuta Jamieja Lewelinga.

Dakle, Demirović radi van šesnaesterca, ali se sistem često pobrine da ga ponovo dovede tamo gdje je najopasniji.

U reprezentaciji je put nazad prema golu često duži.

Sergej Barbarez i nakon Svjetskog prvenstva uglavnom ostaje vjeran sistemu s dvojicom napadača. U fazi odbrane od Demirovića se traži da zatvara prostor prema sredini, pritišće protivničke vezne igrače i učestvuje u spuštanju cijelog bloka.

Kada BiH osvoji loptu duboko na svojoj polovini, napadač koji je upravo učestvovao u presingu ponekad mora preći 30 ili 40 metara prije nego što ponovo dođe u zonu završnice.

UEFA-ina statistika iz kvalifikacija pokazuje koliko je njegov posao fizički zahtjevan. U sedam utakmica napravio je 16 prekršaja, imao sedam startova i osam osvojenih lopti. Ukupno je pretrčao nešto više od 72 kilometra, odnosno prosječno 10,29 kilometara po nastupu.

To ne dokazuje da u reprezentaciji radi više nego u Stuttgartu jer potpuno uporediv skup klupskih podataka nije javno dostupan. Pokazuje, međutim, da njegov reprezentativni zadatak nije sveden samo na završnicu.

Problem nije samo pozicija

Taktička uloga može objasniti dio razlike. Ne može objasniti sve.

Prvi mogući faktor je kvalitet prilika.

Bosna i Hercegovina protiv jačih protivnika često provodi duge periode bez kontinuiranog posjeda na protivničkoj polovini. U takvim utakmicama napadači imaju manje situacija u kojima primaju loptu licem prema golu i više pokušaja nakon tranzicije, duela ili druge lopte.

Stuttgart mnogo češće napada organizovanu odbranu s većim brojem igrača ispred lopte.

Ali ni to nije univerzalno objašnjenje.

Protiv Gladbacha je Stuttgart imao samo 1,19 očekivanih golova, dok je protivnik završio na 2,38. Demirović je ipak postigao dva gola, uključujući prvi iz pokušaja kojem je model Bundeslige davao samo četiri posto vjerovatnoće za pogodak.

Drugim riječima: vrhunska realizacija ponekad poništi i loš kontekst.

Koliko mu nedostaje Undav?

Drugi faktor je partner u napadu.

Deniz Undav i Demirović prošle su sezone u Bundesligi zajedno postigli 31 gol: Undav 19, Demirović 12. Stuttgart je imao dvojicu napadača koji nisu samo završavali akcije nego su jedan drugom otvarali prostor.

Undav se spušta između linija, prima loptu leđima, povlači stopera i može poslati završni pas. Demirović tada dobija ono što mu najviše odgovara – prostor koji može napasti iz drugog kretanja.

U reprezentaciji je odnos s Edinom Džekom bio drugačiji. Džeko je prirodno bio centralna tačka napada, dok je Demirović često preuzimao veći dio trke, presinga i kretanja prema bokovima.

Ali ni odlazak Džeke nije automatski riješio problem.

Demirović je bez njega počeo utakmice protiv Poljske i ponovo Poljske u Zenici, a igrao je i dio susreta u pobjedi 4:2 nad Rumunijom. Nije pogodio ni u jednoj od tih utakmica.

To je važna ograda za svaku tezu da je njegov slabiji golgeterski učinak jednostavno posljedica toga što je godinama igrao „za Džeku“.

Četiri gola u 48 utakmica ostaju premalo

Sistem može pomoći u objašnjenju. Saigrači također. Kvalitet prilika vjerovatno ima značajan utjecaj.

Ali na kraju ostaje podatak koji se ne može zaobići: četiri gola u 48 reprezentativnih nastupa malo je za napadača koji je tri uzastopne bundesligaške sezone završavao s dvocifrenim brojem pogodaka.

Pritom ukupnih 48 utakmica nije potpuno homogen uzorak. U početku reprezentativne karijere Demirović je često dobijao samo nekoliko završnih minuta, igrao je pod različitim selektorima, u različitim formacijama i s različitim zadacima.

Ipak, sada je standardni prvotimac i jedan od najiskusnijih igrača ekipe.

Dio ogromne razlike između kluba i reprezentacije gotovo sigurno je i obična varijansa realizacije: u pojedinim klupskim periodima zabija više nego što kvalitet njegovih šansi sugeriše, dok u reprezentaciji promašuje situacije iz kojih bi se očekivalo više golova.

Koliki je tačno udio sreće, kvaliteta prilika i taktičke uloge, bez potpunih xG podataka za reprezentaciju nije moguće precizno izmjeriti.

Pritisak koji više nije samo statistika

Postoji i faktor koji se ne može staviti u tabelu.

Demirović je javno govorio da čita komentare i da sam sebi stvara pritisak zbog golova.

„Ja bih volio da zabijem na svakoj utakmici, napadač sam“, rekao je nakon pobjede nad Poljskom.

Promašene prilike na velikim utakmicama dodatno su povećale očekivanja i kritike. Posebno se pamti situacija protiv Kanade na Svjetskom prvenstvu, kada je mogao donijeti BiH dva gola prednosti.

Pritisak nije mjerljiv i ne treba ga koristiti kao izgovor. Ali kod napadača serije bez gola često počinju živjeti vlastitim životom: svaki naredni pokušaj postaje važniji od prethodnog.

Demirović je za Bosnu i Hercegovinu izabrao igrati još kao tinejdžer, a Edin Džeko je pri oproštaju od reprezentacije javno pozvao navijače da mu pruže podršku.

Sada više nema ni Džeke ispred sebe ni dileme ko treba preuzeti veću odgovornost u napadu.

Šta Barbarez može promijeniti?

Ako je dio problema u tome koliko daleko od gola Demirović počinje napade, Barbarez ima nekoliko mogućnosti.

Jedna je sistem s trojicom centralnih veznih igrača – 4-3-3 ili 4-2-3-1 – u kojem bi Demirović mogao manje vremena trošiti na zatvaranje unutrašnjih koridora i ostajati bliže posljednjoj liniji protivnika.

Druga je češće korištenje Kerima Alajbegovića u centralnijoj poziciji, između veznog reda i napada, kako bi reprezentacija dobila igrača koji može primiti loptu između linija i brže povezati Demirovića sa završnicom.

Treća mogućnost je zadržati dva napadača, ali preciznije podijeliti njihove zadatke: jedan se spušta i učestvuje u presingu, drugi ostaje visoko.

Svaka od tih varijanti nosi i cijenu. Ako Demirović manje učestvuje u odbrani, taj prostor mora preuzeti neko drugi.

Zato nije dovoljno jednostavno reći: „Neka ostane u šesnaestercu.“

Sistem može pomoći, ali završnica ostaje njegova

Najzanimljiviji podatak cijele priče možda nije to što Demirović mnogo više zabija za Stuttgart.

Nego to što šutira gotovo jednako često za Stuttgart i Bosnu i Hercegovinu.

U jednom uzorku imao je 2,23 udarca na 90 minuta u Bundesligi, a u kvalifikacijama za BiH 2,33.

Problem nastaje poslije toga.

U klubu je približno svaki treći pokušaj završavao golom. U reprezentaciji tek otprilike svaki sedamnaesti.

Taktička uloga, kvalitet saigrača i pozicije iz kojih šutira mogu objasniti dio te razlike. Ne mogu je potpuno skinuti s njegovih leđa.

Demirović nije zaboravio zabijati kada obuče dres Bosne i Hercegovine. Njegovi golovi u jednoj od najjačih liga svijeta najbolji su dokaz da završnicu ima.

Ali reprezentacija sada mora pronaći način da ga češće dovede u situacije u kojima je najbolji.

A kada ga dovede, posljednji dio posla više nije Barbarezov.

On je Demirovićev.