Stotine vrhunskih sportista iz Bosne i Hercegovine godinama odlaze na put bez povratka. Nastupajući pod zastavama drugih zemalja, prepoznajemo ih samo po imenima i prezimena. Naši su, mada pasoši govore drukčije.

Pisat ćemo o sportskim državljanstvima, odnosno promjeni sportskih državljanstava – koje su serijom događaja iz proteklog perioda ponovo došli na naslovnice bh. medija, i tema o kojoj se glasno priča – a najčešće ništa ne kaže.

“Imao sam slučaj, momak igra za BiH reprezentaciju u Bugojnu na turniru. U utorak je već na avionu i igra za Katar”, samo je dio priče Jasmina Mrkonje, bivšeg selektora seniorske rukometne reprezentacije BiH koji danas radi s najboljim mladim rukometašima pod zastavom BiH.

“Roditelji se pretvaraju u ulogu menadžera, nekoga ko im pokušava učiniti tu karijeru interesantnom. Jednostavno, kada je riječ o igračima koji idu u Hrvatsku – donekle imam opravdanje da im je rukomet jači. Dešavaju se ružne stvari da ja pozovem igrača, a Hrvatska ga odmah stavi na spisak”, kaže Mrkonja. 

On i naš drugi sagovornik, Emir Halimić – saglasni su u jednom. Početak problema je državno uređenje, ali i porodica. 

Realnost je surova

Kada god neki sportista promijeni pasoš, državljanstvo – o tome se piše i priča sa salvom osuda, često i pogrdnih riječi uz “izdaja, prodaja” i potenciranje kvislinškog djelovanja prema patriotizmu i zastavi Bosne i Hercegovine. 

“Prije svega, prije svih dubljih analiza – mora se reći da mi kao država, od glave od političara, imamo nizak stepen osviješćenosti i osjećaja prema državnosti BiH. Kako je država skrojena, na neki način smo da ne kažem podijeljeni, ali nemamo osjećaj – vezan je za igrače koji se da kažem pod navodnicima osjećaju kao Bošnjaci. Oni koji mogu da biraju, oni vagaju. To je početak, tako nam je kreirano društvo. Kada neko iz takozvanog Bošnjačkog korpusa ode da igra za drugu reprezentaciju – on je izdajnik. A ustvari je to sve isto.”

Nihad Đedović je najsvježiji primjer. Aktuelan je i njegov medijski rat sa bivšim generalnim sekretarom Košarkaškog saveza BiH, Dubravkom Barbarićem.

Barbarić ga naziva, po sarajevski – “pakšuom”.

“Sve je to neki znak. Nije se mojom voljom desilo da ne igram za reprezentaciju. I ja sam bio zatečen. Međutim, ispalo je bolje nego što sam i očekivao. Baš zbog takvih ljudi i zbog takvih izjava, sad znam da sam uradio pravu stvar. Taj Dubravko Barbarić, ako je stvarno koristio taj termin da me nazove…. Ja tog čovjeka prvenstveno ne znam… Razgovarao sam samo jednom s njim”, odgovorio je Đedović za N1.

Barbarić se još uvijek drži svoje teze – a pitanje je da li će se Đedović ili ljudi blisku njemu odgovoriti na tvrdnje koje je Barbarić izrekao u Pressingu na N1.

Rekosmo, Đedović je samo najsvježiji primjer. U svijetu bh. sporta – niz je takvih. Prije nego krenemo sa elaboriranjem, moramo obratiti pažnju na bitnu stvar. BiH je etnički šarena zemlja. Nije više nikakva novost da uspješan sportista sa srpskim ili hrvatskim identifikacionim predznakom odluči da se bori pod zastavom Srbije ili Hrvatske.

“Meni su tu stvari malo pomiješane. Ja sam igrao za prvu reprezentaciju BiH, 1993. godine. U to doba je bilo igrača koji nisu htjeli da igraju za reprezentaciju. Da ne ulazim u privatne stvari. Moramo malo biti objektivni, moramo da shvatimo i djecu i roditelje koji se odluče da igraju za druge reprezentacije”, počeo je svoju priču za N1 Emir Halimić, član prve reprezentacije BiH u košarci 1993. godine.

Primjera iz prošlosti je mnogo.U različitim sportovima. Napisani su više puta, a ponavljati se nećemo – iz razloga da ne bismo zaboravili nekoga, ili da ne kopamo po prošlosti. Sada, pet košarkaša rođenih u BiH igra u NBA ligi.

“Imam iskustva, bio sam selektor mlade reprezentacije – mladi su igrači odlazili. Imao sam i ružna iskustva, jer sam imao u ekipi igrače koji su naprasno promijenili odluku. Igrali su za BiH, pozivani su. To datira od Mirka Alilovića, imali smo pripreme u Međugorju. On i Denis Buntić su došli samo na dan okupljanja i rekli selektore – mi ne bismo igrali za BiH”, kazao je Jasmin Mrkonja za N1.

2/5 rođenih Bosanaca u NBA ligi nosi dres BiH

Bojan Bogdanović, Ivica Zubac i Dragan Bender su igrači rođeni u Mostaru, odnosno Čapljini. Nurkić i Teletović čine petorku bosanaca u NBA ligi, s tim da njih dvojica još uvijek (valjda) igraju za BiH. Ranije pomenuti trojac odabrano je Hrvatsku.

Sjećate li se možda Asima Parsa, Emira Preldžića, Hasana Rizvića? Alena Omića ili Mirze Begića?

Da li vam je poznat slučaj Felixa Sturma, odnosno Adnana Ćatića?

Mala digresija: Nakon posljednjih poraza i doping skandala, pojavila se interesantna pošalica: “Kada pobijedi, onda je Adnan Ćatić. Kada izgubi ili dopinguje – onda je Felix Sturm”. Da li su i oni ”izdali” državu za razvoj karijere u drugoj zemlji koja im daje sve moguće uslove za napredak i neprestano ulaže u njih. I to je neki vid patriotizma kod nas. 

Najmanje poznat bh. javnosti je Alen Omić, centar španske Gran Canarije. Momak rođen u Tuzli, visok 217 centimetara, rano je otišao u Sloveniju gdje je karijeru gradio u Zlatorogu Laško.

Nakon što je napredovao logična stepenica iznad bila je ljubljanska Union Olimpija, sada igra u ACB ligi za Gran Kanariju s kojom je potpisao dvogodišnji ugovor. Jedno vrijeme je KS BiH pokušao vratiti Omića pod zastavu zemlje u kojoj je rođen, ali je KS Slovenıje odbacio tu mogućnost. Na prošlogodišnjem EP izborio je mjesto u slovenačkom timu koji vodi Jurij Zdovc.

On je samo krenuo stopama Mirze Begića i Hasana Rizvića koji su dugo godina bitan faktor u košarkaškoj reprezentaciji Slovenije.

Asim Pars, rođen kao Asim Paščanović je penzionisani košarkaš koji je rođen u BiH, ima bh. pasoš – ali je igrački vijek proveo u Turskoj, nastupajući i za reprezentaciju Turske. Ako ste na njega zaboravili – Emira Preldžića se još uvijek sjećate.

Počeo je u Čeliku iz Zenice, da bi potom prešao u Triglav iz Kranja, pa u Geoplin Slovan – da bi 2007. godine potpisao za Fenerbahce Ulker. Igrao je i za Darussafaku, a od prošle godine nosi dres Galatasaraya. Ima bh. pasoš, pasoš Slovenije i Turske. Odabrao je drugu zemlju kao onu čiji će reprezentativni dres nositi. Nosio je i dres Slovenije.

Kada se o njima piše u bh. medijima – iz konteksta se izvlače one riječi koje smo već pomenuli. Izdajnik, Kvisling i slično. Relativno svjež primjer je i saga Izeta Hajrovića, koja je išla ovako: Potencijalni reprezentativac BiH, potencijalni reprezentativac Švicarske. Odabrao Švicarsku, postao izdajnik BiH. Odbacio Švicarsko državljanstvo, postao reprezentativac BiH. Dao gol Slovačkoj – postao ponos nacije. 

Izdajnik/Ponos – tanka je linija

Tanka je linija od “izdajnika” do ponosnog Bosanca i Hercegovina. Potreban je samo pasoš. Promjena državljanstva nije stran pojam bh. institucijama. Ono što je također jasno jeste podatak da Bosna i Hercegovina zakonski ne prepoznaje termin ‘sportsko državljanstvo’.

Proceduru nam je pojasnio Suad Džafić, pomoćnik za sport pri Ministarstvu civilnih poslova BiH.

“Zakon ne prepoznaje sportsko državljanstvo. Po članu 13. zakona koji dopušta da određeni ljudi, biznismeni, sportisti i tako dalje – ljudi od interesa za Bosnu i Hercegovinu steknu državljanstvo. Procedura je definisana Zakonom o državljanstvu. Dobiju se određene preporuke, ako je sportista – od određenog saveza, ako je biznismen od privrednih komora i drugih organizacija. Uputi se zahtjev Ministarstvu civilnih poslova koje obrade predmet. Izvrše se sigurnosne prijave i Vijeće ministara na kraju donosi odluku o prijemu državljana”.

Primjera ima i u drugim sportovima. Nekada reprezentativni golman u rukometu, Daniel Šarić brani za Katar. Boje Katara brani i po rođenju Bosanac Eldar Memišević. Da ne širimo dalje. Bitna stvar koju zaboravljaju svi oni koji su najbučniji u atacima na ljude koji ostave dres reprezentacije BiH obično zaboravljaju jako bitnu stvar. Karijera sportiste ne traje vječno. To nije državni posao, niti posao u realnom sektoru. Nije niti nevladina organizacija – nego rad kod privatnika koji traži vaš maksimum. 

U karijeri koja traje 10-15 godina maksimalno, taj sportista mora da zaradi dovoljno novca da finansira sebe, porodicu i ko zna šta sve ne do kraja života. Profesionalni sportisti, čast izuzecima, jako rano odustanu od redovnog pohađanja škole da bi postigli sportski uspjeh i svjetsku karijeru. Teško je od njih nakon odlaska iz sporta očekivati akademsku karijeru. Uslovi za sport u BiH – nisu za pohvaliti se. 

“Najbolji primjer za to vam je Razija Mujanović. Igračica koja je napravila sve u košarci, a kakav odnos ima država i društvo, niko je ne spominje. Niko ne zna da je rahmetli Dino Bilalović bio najbolji strijalac 1993”, kazao je Halimić. 

– Nema novog zakona o sportu
– Nema ministarstva za sport
– Nema novca
– Kada ga ima, sumnjiva je njegova preraspodjela
– Klubovi i organizacije u raljama politike
– Korupcija
– Nedostatak infrastrukture

Da li je patriotizam jedini motiv za bh. dres u bilo kom sportu?

“Sada smo u situaciji da dijete bira BiH da bi igrao iz nekog patriotizma. Sve je to divno-krasno, međutim ta djeca nemaju budućnost, ligu i kako će se razvijati. Ne smijemo napadati djecu koja idu dalje. Moramo gledati sebe, kako ćemo napraviti jaku ligu. To je problem o kojem govorim 3-4 godine. Ali zavarala nas je titula Evropskog prvaka. Probleme guramo pod tepih, ali sport je u velikim problemima”, kaže Halimić. 

 Logično je onda pitanje: Zbog čega NE izabrati Njemačku, Švicarsku, Sloveniju, Katar, Srbiju, Hrvatsku, Tursku ili bilo koju drugu zemlju koja nema probeleme kakve ima Bosna i Hercegovina. Jedini onaj kojeg se možemo suštinski sjetiti jeste taj patriotizam, nacionalni ponos i sve ostalo što se veže uz zastavu zemlje rođenja ili odrastanja. Da li je on dovoljan?

“Djeci je bolje ići u Španiju da igraju. Imat će pune tribine, trenirat će. To su stvari o kojima se mora otvoreno pričati”, ispričao je Halimić. 

“To su djeca, maloljetne osobe. Faktički – mi služimo Zapadnoj Evropi kao neka vrsta rezervata. Oni mogu da proberu sebi najbolje talente – bez ikakvog obeštećenja”, kazao je Mrkonja. “A iz Švajcarske mladog igrača ako hoćeš da dovedeš u Njemačku – moraš se naplaćati”.

Goran Suton, Neven Subotić, Ivan Dodig, Zoran Planinić, Stanko Barać, Marko Marin…ova lista uspješnih sportista može biti još duža. Niko od njih ne krije svoje porijeklo i afinitete prema BiH i ljudima tu. Ali dok se određene stvari ne promijene – a manje/više smo ih sve pobrojali, BiH će nastaviti biti zemlja koja se najviše voli iz neke druge – sređenije države. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.