Prošlo je 30 godina otkako su održana takmičenja u nekoliko atletiskih disciplina u Sarajevu. Svaki pretrčani metar na atletskoj snazi stadiona Koševo mogao je biti i posljednji u životima mladih sportista, ali odustajanja nije bilo. Filmske priče o prkosu, životu, želji pobjedom i okončanjem rata ispričali su nam gosti u studiju N1: Mehmed Lokmić, Amir Bećirhodžić i Nedim Zećo.
“Zenica je tad za nas bila New York”
Amir Bećirhodžić tada 14-godišnji dječak zavolio je atletiku na prvu, jer mu bila spas u djetinjstvu.
“To je bio period u ratu kada je na snazi bilo neko primirje. Roditelji nisu znali šta će s nama u pubertetu i viškom energije. Počeo sam da treniram atletiku početkom marta ‘94. Zaljubio sam se odmah u taj sport. Bila je neka utakmica Sarajeva protiv UNPROFOR-a i organizovana je utrka na 800 metara na poluvremenu utakmice pred punim Koševom. To se ponovilo i ‘96. na Mitingu solidarnosti i tu smo opet Nedim i ja imali priliku da nastupimo”.
I njegov prijatelj Nedim Zećo krenuo je putem kraljice sportova, za N1 ispričao je situaciju kada su članovi Atletskog kluba Sarajevo putovali u Zenicu preko Igmana, kako bi nastupili na državnom prvenstvu u pojedinačnoj konkurenciji.
“To je taj period kad smo počeli. Treniralo se u Skenderiji, u staklenom gradu. Onda su se otvorili plavi putevi u primirju, imali smo taj organizovan put u Zenici od 19 i po sati preko Igmana. Zenica je tad za nas bila New York. Šetali su ljudi ulicama, mi smo trčali na stadionu, bilo je to za nas nestvarno”.
Koševo je tog septembarskog dana 1994. godine, bilo domaćin dijela prvenstva Bosne i Hercegovine u ekipnoj konkurenciji, jer atletičari nisu bili u mogućnosti zbog sigurnosne situacije da ponovo odu do Zenice. Tada maloljetni atletičar, a danas generalni sekretar Atletskog saveza Bosne i Hercegovine Mehmed Lokmić, prisjeća se
“Počeo sam trenirati krajem ‘92. Mi smo već bili iskusni atletičari koji su pretrpili svakakve napade granatama, snajperima. Bilo je tu tužno-smiješnih situacija kad smo se nalazili kod kapele na Ciglanama, odakle smo se polako prebacivali na stadion i Boga molili da se desi neka magla da se može trenirati jer tad nas niko ne vidi. Kasnije smo ustanovili kad dođe struja da se cijeli stadion vidi. Prvo što sam uradio poslije razgovora s vama, nazvao sam mamu pošto imam dijete, i izvinio joj se jer sam joj pravio probleme u ratu. Možete zamisliti kao roditelj kako je pustiti svoje dijete, ne znate hoće li se vratiti živo, a ja idem da treniram. Tad je u septembru bilo takmičenje, održavali smo takmičenje u skoku u dalj i bacanju kugle. To je bila neka improvizacija, ali nama je bilo baš interesantno. Jedva smo čekali vikende da se održi takmičenje. Tadašnje ekipno prvenstvo je bilo sve ok, do zagrijavanja, kada je našeg druga Tonija ‘zaganjao’ snajper po travi. Bilo je onda neće nas, bilo je takmičenje ok, a kad se zapucalo došlo je do štafete. Trči ekipa po stadionu, a onaj koji čeka štafetu je u jarku. I onda kad dođu blizu, izletiš po štafetu i trčiš. Iako mi nismo ni mislili na to, da pogineš, glavno je da pobijediš, ali nismo pomišljali da odustanemo”.
“Ne zna se ko je bio luđi – djeca, roditelji ili treneri”
Bećirhodžić je potom objasnio odakle su atletičari AK Sarajevo crpili snagu da nastupe pod snajperima, iako su znali da svaki korak može biti put u smrt.
“Ne zna se ko je bio luđi, mi kao djeca koja nisu razmišljala, roditelji koji su bili tu na tribinama ili treneri koji su dopuštali to da se održi. Nema šanse da bi moje dijete nastupilo u današnjoj situaciji. Razmišljali su ljudi o tom sportskom segmentu i da probamo to zadržati do kraja”, a potom se priključio njegov kolega Zećo:
“Mislim da smo bili baš ‘skuhani’ u tom trenutku. Sad kad razmisli čovjek snajper je pucao s Kromolja, ali koga briga, neće nas. Nerealno malo, ali dobro. Taj dan smo svi mi pobijedili, ne samo atletika, bila je tu mnogo veća ekipa pored nas trojice, momci i djevojke. Izašli smo iz letargije, a sad smo odrasli, uspješni ljudi, koji su preživjeli.”
Lokmić se potom osvanruo i na ostale osobe koje su učestvovale su u svim događajima te hrabre trke na Koševu.
“Prije svega trebalo bi spomenuti naše trenere Zorana Divčića, Kasima Pecikozu, Fuada, nismo sami radili, uvijek su bili s nama. U FIS-u, Skenderiji i tako dalje. Njihova kreacija su bila mjesta za treninge, neke kao sigurne ulice, dok nismo ušli u Skenderiju. Ali treba i doći do Skenderije, nije pod zemljom. Tu je bio i bivši predsjednik Atletskog saveza, sada rahmetli Mehmed Sokolović, koji je zaslužen za primanje Olimpijskog komiteta u međunarodnu organizaciju. On je pokrenuo tu inicijativu”, priča naš sagovornik i dodaje:
“Zećo je bio kao najveći potencijal. Amir se kasnije uključio pa je i on bio tu. Ja sam ih žarko bodrio. Bio sam i ja među prva tri, ali nisam bio prvak”, navodi Lokmić.
Bećirhodžić se potom nadovezuje na priču Lomi: “Bili smo i u reprezentaciji. Druženje je počelo prije 30 godina, a evo družimo se i danas. I dalje smo u atletici, i dalje smo u sportu i uličnim trkama.”
Humor je bio spas u ratu, pogotovo mlađem narštaju. Naši sagovornici prisjetilli su se i nekih anegdota.
“Šta znam, ovo nalaženje kod kapele, sakrijemo se iza zida. Obično kad dođemo krene neki val granatiranja. Bila je napuknuta grobnica, unutra kosti, tražimo gdje se skriti. Rekli smo tu ne skačemo pa kad bi poginuli. Stalno je bila zezancija”, rekao je Zećo.
Za Amira Bećirhodžića je najveća uspomena putovanje u Zenicu:
“Pa sigurno da je to Zenica, ovo putovanje od 19 sati. Imali smo luđih momaka u ekipi gdje jedan povrati, onda se to prenese na cijeli autobus, pa smo stajali svakih pet minuta. Zaletili smo se u Zenici, bili smo svi u istim majicama, kupili ih. Pet maraka je majica bila i u novim smo došli u Sarajevo.”
Mehmed Lokmić također ima mnogo zanmljivih priča iz ratnog Sarajeva.
“Jednom smo se nalazili gdje je Nedim rekao, pa smo došli do Zetre. Pubertet nas je ‘pucao’, jedini normalan je tu bio trener svjestan svega. Dolazi tu neki žuti golf, sav izrešetan, pala ispred čovjeka granata. Izlazi čovjek ne čuje ništa od detonacije, a ja kažem lijepo su meni govorili da se šahom bavim, kao ostani u kući. On me pogledao ljuto. Nedim i ja smo milion puta išli preko Mejtaša i Bjelava na stadion, on je neke čizme nosio, nije mogao ni da ih sveže ni razveže. Nije bilo ni opreme, našao sam dvije različite sprinterice. Nismo ni mislili o odustajanju, imali smo snove, iz ove perspektive to je bila nerealna priča, ali treba mlade pustiti da maštaju i podržati.”
Amir Bećirhodžić je u julu 1995. godine otišao u Englesku i nastavio se baviti atletikom i na Ostrvu.
“Išli smo na Olimpijske igre mladih u Engleskoj, te godine sam proglašen najperspektivnijim sportistom grada Sarajeva i dobio sam stipendiju od MOK-a, imao sam priliku da se školujem u Londonu i tamo sam trčao za jedan klub. Super mi je bilo, tu sam završio srednju školu, ali sam u svakom trenutku želio da se vratim. Onda je stisnuo fakultet, roditelji, da se nađu prioriteti, onda smo se Nedim i ja počeli baviti drugim stvarima vezanim za atletiku”.
Nedim Zećo za kraj ima i poruku za buduće atletičare, ali i sportiste generalno.
“Kad se čovjek osvrne koliko nas je treniralo u ratu, pratim sport zadnjih 30 godina, vidim da nekako sve manje ljudi odlučuje da se bavi nekim sportom ozbiljnije. Sport je osnova zdravog društva, što više imamo perspektivnih sportista država više može profitirati. Treba mnogo više pažnje posvetiti sportu. Imamo talenat, ali treba više pažnje. To je poruka za kraj svim vezanim za sport”.
Situacija vezana sport u BiH nije sjajan, mnogi sportski saveza preživljavaju, a zvuči nestvarno da je Mehmed Lokmić jedini zaposlenik Atletskog saveza BiH na poziciji generalnog sekretara.
“Do jučer nije bio nijedan redovno zaposlen, već to je uspjeh. Sport cijeli je zapostavljen, ne samo atletika, ali atletika je baza svim sportovima. Naše društvo i institucije ne podržavaju to koliko bi trebalo. Svaki savez se bori za preživljavanje, to je snalaženje za sredstva. Mi ih nekako iznađemo za takmičenja, a za svijet su beznačajna. Mi nemamo potporu države, mora se strukturalno mijenjati, to je postala floskula ljudi u sportu, ali se prvo mora promijeniti Zakon o sportu i da država stane iza sportista. Sve ostalo je baza slučaja. Nastojimo organizovati kurs gdje će predavati ljudi iz svijeta, da se počne održavati u BiH. To je jedan od početaka klubovima za postavljanje rezultata i rekorda. Toga je kod nas malo i trudimo se da od male djece od 6 godina počnemo uvoditi kurseve, seminare i promotivne aktivnosti koje će pomoći lokalnim zajednicama”, zaključuje Lokmić.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!