Nastupom Mesuda Pezera u bacanju kugle u Parizu svi bh. sportisti završili su sa takmičenjima u kojima Bosna i Hercegovina ponovo nije osvojila nijednu medalju.
Vrijedno su se borili, sigurno dali svaki atom snage da prvo sebe, pa onda i svoju zemlju predstave u najboljem mogućem svjetlu, ali uspjeh je ponovo izostao.
Potajno su se svi u Bosni i Hercegovini nadali prvoj medalji ikada, no na kraju nismo dočekali da se jedan sportista ili sportkistinja iz BiH popne na pobjedničko postolje.
Imamo li se pravo uopšte ičemu nadati?
No, je li realno, u situaciji u kakvoj se nalazi sport u BiH, prinuđen da preživljava poput davljenika koji se bori za posljednji dah, nadati se bilo kakvom uspjehu? Smijemo li uopšte i sanjati o bilo kakvom rezultatu, kada sistem vjerno zakazuje iz dana u dan, iz godine u godinu?
Možemo li biti optimistični kada pogledamo koliko se u našoj državi ulaže u sport, koliko je on uopšte cijenjen i njegovan kada vidimo da je bilo koji uspjeh incident, a ne rezultat sistema koji podiže vrhunske sportiste?
JOŠ SPORTA
Volimo reći da smo sportska nacija, ali jedini put kada sistem, politika i vlast žele imati kontakta sa sportom jeste onda kada se dijeli “sitni novac” u zamjenu za dobar PR. Čast izuzecima onda kada spašavanje priprema, saveza, klubova, reprezentacija i njihovog odlaska na velika takmičenja služi političkom cilju te kada se treba fotografisati pored sportiste koji je uspio nakon što mu/joj je porodica gotovo bankrotirala kako bi njegovala snove njihovog sina ili kćerke.
Da smo sportska nacija radili bismo barem približno ono što rade susjedne države, okupljali najbolju struku, upumpavali milione, da, milione maraka i eura u sportiste, od onih najmlađih, do seniora, kako to rade Hrvatska i Srbija. Te dvije zemlje skupa već imaju pet osvojenih medalja (Hrvatska tri, Srbija dvije, s tim što je nepoznanica kojeg će sjaja biti medalja Novaka Đokovića koji igra finale sutra), a to nije slučajnost.
Nije floskula, iako se to tako čini, da su sportisti najbolji i najveći ambasadori jedne države. Mi smo ih u Parizu imali pet. Srbija ih je imala 113, 70 muškaraca i 43 žene u 15 sportova. Hrvatsku predstavlja 73 sportista, 58 muškaraca i 15 žena u 15 sportova. Ni to nije slučajnost, jer Hrvatska i Srbija daleko više ulažu u svoj sport, jer u njemu vide vrijednost koja je dalekosežnija od utrošenog novca. Novca sasvim sigurno ima i u našoj zemlji, ali ne za sport i sportiste, ne za klubove i državne sportske saveze.
Cerić ostvarila najbolji plasman
Iskusna Larisa Cerić ostvarila je dobar rezultat na Olimpijadi plasmanom na sedmo mjesto u judou. Naša judoka jednostavno je imala prejaku konkurenciju, a sedmo mjesto, kako je to i sama izjavila, dobar je plasman, njen najbolji na trećem učešću na Olimpijadama.
Aleksandra Samardžić se također vrijedno borila. Premijerni nastup na Olimpijskim igrama okončala je među 16 najboljih judoka do 70 kilograma i može biti zadovoljna svojim rezultatom. Trebinjka će, ukoliko ovako nastavi, sigurno biti i na sljedećim Olimpijskim igrama za četiri godine.
Još uvijek mlada Lana Pudar navikla nas je na bolje i ona je, uprkos njenoj mladosti, bila sportistkinja od koje smo najviše očekivali. No, ovo nije bilo Lanino takmičenje. Njene eliminacije na 100m delfin i na 200m delfin došle su kao iznenađenje. Lana je, iako broj osvojenih takmičenja to možda ne govori na prvu, u blagom padu forme. Kada je 2022. godine osvojila evropsko zlato u Rimu, otplivala je dionicu na 200m za 2:06,81. Na Olimpijadi u Parizu okončala je takmičenje na 12. mjestu plivajući dvije sekunde sporije od vremena u Rimu.
Jovan Lekić takmičio se samo u jednoj disciplini, 400m slobodnim stilom i zauzeo 30. mjesto od 37 takmičara. Mladi Banjalučanin vjerovatno nije mogao bolje, ali je budućnost pred njim, budući da ima samo 20 godina.
Mesud Pezer je, za razliku od Igara u Tokiju, ovaj put ostao bez finala. U Tokiju je bio 11. sa hicem od 20.08m, a tri godine kasnije u Parizu to je bilo za više od metar kraće, 19.03m, a razloge ćemo vjerovatno saznati po povratku naših sportista u Bosnu i Hercegovinu.
Bile su ovo Igre na koje je Bosna i Hercegovina poslala najmanju delegaciju ikada, ako se izuzmu igre u Pekingu, ali i tada se pet sportista takmičilo u više sportova nego na ovoj Olimpijadi.
Ko zna da li će se Lani, Aleksandri, Larisi, Jovanu i Mesudu za četiri godine pridružiti još koji sportista, ali ako do toga i dođe, bit će to samo njihov, a nikako uspjeh sistema podrške i razvoja sportista Bosne i Hercegovine.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!