Kad otvorite zvaničnu stranicu Metaloplastike i pročitate natpis "nikad običan klub", ovaj opis stvarno dobija jedan neobičan obrt posljednjih dana i sedmica.

Jer, koji običan klub bi mogao da se podiči time što je nekada bio šampion Evrope i iznjedrio je neke od najboljih svjetskih sportista u svom “zanatu“, a onda došao dotle da ga povezuju sa švercom migranata?

Potpuno je suludo i blago je reći neobično doći od priznanja šampiona Evrope do „titule“ šampiona kontroverze. A to je ovih dana priča o Metaloplastici, koju starije generacije pamte sa mnogo sete.

I sada se u Šapcu igra EHF Kup, bez problema se izlazi na kraj sa, recimo Crvenom zvezdom, a njihovi klinci su proletos bili prvaci države do 14 godina. To ne umanjuje čitav problem u širem kontekstu.

Osamdesete godine prošlog vijeka bile su zlatna vremena za rukomet sa ovih prostora, sport u kom su Hrvati nastavili da baštine tradiciju stvaranu u zajedničkoj državi.

Ta tradicija je Savom uzvodno otišla od Šapca preko granice, a već godinama je nema da se vrati ovdje kod nas, pa da možemo da kažemo – to je to, očekujemo medalju na Evropskom prvenstvu. Ili ne daj bože na Svjetskom.

Tim Metaloplastike je sa svojom školom i ekipom bio smatran „šabačkim vanzemaljcima“. A kako i ne bi kad su osamdesetih osvojili sedam prvenstava Jugoslavije, dvaput su bili prvaci Evrope, četiri Kupa SFRJ, a jednom su u evropskom finalu poraženi na penale (1984).

Veselin Vujović, Veselin Vuković, Mile Isaković, Jovica Cvetković, Zlatko Portner, Mirko Bašić, sve su to poznata rukometna imena koja su svojevremeno dominirala na terenu.

Mnogo od tog tima je bilo dio onog nacionalnog, pa je Metaloplastika bila i motor i pogonsko gorivo za zlatne medalje Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1984. i Svjetskom prvenstvu 1986.

To su bili rukometaši koji su znali gaze i po pravilima da bi ugodili sebi kafanom ili kartanjem, ali i momci kojima je aplaudirala puna dvorana u Madridu.

Kad dođe do terena, tu su isporučivali „sve na maksimum“. Atletiko i Magdenburg su „gaženi“ kao žvake u završnici trke ka tituli prvaka Evrope, dok je Jasmin Mrkonja pričao da je to „jedna od rijetkih ekipa koje se i dan danas mnogi sjećaju sa istim žarom i simpatijama od Triglava do Đevđelije“.

Veselin Vujović je govorio da je riječ o možda najjačem timu, dok je Mile Isaković govorio da je riječ o „kolektivu punom alfa mužjaka željnih dokazivanja“.

Sve to dokazivanje nije se dešavalo samo na parketima dvorana širom Evrope, ali je u vrijeme procvata, danas zapostavljenog sporta, tim Metaloplastike bio kao tim rok zvijezda.

O tome svjedoči i da je dvorana bila puna tri sata prije dolaska, u tom trenutku novopečenih prvaka Evrope, a da je autoputem autobus pozdravljan sve vrijeme. A danas?

Rukomet je već dugo na marginama, imamo trenere i rukometaše koji se tim sportom bave iz ljubavi, ali od njega ne mogu da žive, pa rade još neki posao pored toga.

I tu onda, što bi naš narod rekao – nema ‘leba, samo što je teško bilo zamisliti da ga toliko nema, da se klub mangupa kojima nikad nije dovoljno razlike u pobjedi nad najjačima, povezuje na bilo koji način sa trgovinom migrantima.

Svih 12 državljana Alžira koji su se predstavili kao članovi rukometnog kluba El’kseur i koji su u avgustu došli u Šabac da igraju prijateljski meč sa Metaloplastikom, nestali su iz hotela u kom su boravili.

Nikom nije bilo jasno u kom pravcu, o svemu je obavještena policija koja ne odgovara na pitanja. Hanibal Kovač, novinar koji je o tome izvjestio, rekao je da je sumnjivo što su nestali Alžirci dolazili u grupama od po četiri osobe.

Ništa manje čudno je što su dvije grupe došle iz Katara, a treća preko Istanbula do Beograda. Na stranu što prosto nije praksa da članovi kluba dolaze odvojeno, nepojmljivo je da ih ima samo 12.

Osim toga, ako su članovi poluamaterskog kluba iz Alžira, pitanje je odakle novac za tako skupu avanturu kao što je put i za 12 osoba, a trebalo bi da ih bude više.

Svi oni koji su došli u Srbiju pod izgovorom da bi igrali rukomet, trenirali i učili od nekadašnjeg, dvostrukog šampiona Evrope iz 1985. i 1986. godine, sada su negdje u magli.

Kovač sumnja da je neko dobio veliku sumu novca za ovaj potez, tim prije što za Srbiju treba viza, ali odatle put može da se nastavi lakše ka zapadu.

Direktor Metaloplastike Slaviša Stojinović potvrdio je da su Alžirci došli i nestali, ali tvrdi da klub na čijem je čelu nije radio ništa protivzakonito.

Bez obzira na to, klub je na stubu srama, a Metaloplastika nije obavestila Rukometni savez Srbije o dolasku Alžiraca, a Kovač kaže da je Stojinović slagao javnost jer je rekao da su „svi nadležni obavješteni“ i u prilog tome podneo odgovor iz RSS kojim se to potvrđuje.

“Moji advokati su u prostorijama Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) u Šapcu predali zahtjev da mi se dodijeli status uzbunjivača, jer se plašim za svoju bezjbednost. Sumnjam da iza nestanka 12 državljana Alžira, koji su se predstavljali kao rukometaši, stoji neka organizovana kriminalna grupa koja može ugroziti i moju bezbjednost. Ti ljudi su nestali a svi šute“, rekao je Kovač za Novu.

Put Alžiraca nije plaćen preko računa, nego lično, nije došlo 18 najavljenih, nego 12 ljudi i ulog raste ako, kao što Kovač navodi, ti ljudi nisu krenuli ka zapadu Evrope trbuhom za kruhom, već ako su dio neke ekstremističke, ili terorističke organizacije.

Na sve to, u Upravnom odobru Metaloplastike je i nekadašnji šef Bezbjednosno-informativne agencije za taj dio Srbije Branislav Đurković, koji je navodno smijenjen nakon što se desio incident sa Alžircima.

Skoro tri mjeseca od nestanka tih ljudi, i dalje se ništa ne zna, a ako se ispostavi da je Metaloplastika poslužila kao paravan za mutne radnje ili nešto još gore, nema te Save i tih titula koje će moći da joj operu ime.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad