Publika je u transu aplaudirala. Bile su to prve i jedine stajaće ovacije koje je iko dobio te noći u Sarajevu. Njih dvoje su strpljivo skupljali cvijeće, dok su sudije dijelile šesticu za šesticom. Bilo je jasno - Jayne Torvill i Christopher Dean učinili su nešto historijsko.

Jayne i Christopher znali su se od malerna, s obzirom na to da su oboje odrasli u Notthinghamu. I s obzirom na to da su se oboje bavili umjetničkim klizanjem. Torvillova je počela da trenira u školi, a tri godine od njenog početka Dean je dobio klizaljke za Božić i počeo da kliza.

U vrijeme kada su počeli da sarađuju, Jayne je već imala iza sebe učešće na Olimpijskim igrama, dok je Christopher radio kao policajac. Od 1980. godine, pa do Igara u Sarajevu pobijedili na tri šampionata svijeta, međutim, to je bilo premalo u odnosu na ono što ih je čekalo 1984.

Uz Ravelov Bolero, tu u Sarajevu, od svih sudija dobili su maksimalnu ocjenu, 6.0, za prvo i jedino olimpijsko zlato.

“Imali smo tri svjetska zlata kada su na red došle Olimpijske igre 1984. godine. Bili smo u prilici da rizikujemo. Iako je djelo klasične muzike, Jayne i ja smo znali da će izbor Ravelovog Bolera biti nešto radikalno. Klizači uglavnom biraju numere koje idu brzo-sporo-brzo, koje vode ka kraju na kome je veliko ura. Ali Bolero je bio drugačiji. Često smo se zagrijevali uz njega i shvatili smo da bi bilo savršeno kada bismo uz njega napravili koreografiju”, objašnavao je Dean.

Međutim, čim su izabrali numeru Britanci su znali da spremaju nešto van vremensko. Iz prostog razloga što čuveni Bolero traje 18 minuta, a oni su na raspolaganju imali svega četiri. Uspjeli su zahvaljujući stručnjacima da ga svedu na četiri minuta i 28 sekundi, a da pri tom ne ugroze tempo numere.

Tih 28 sekundi viška iskoristili su da stvore malo magije, otpočinjući koreografiju na koljenima. Dobro su znali da će vrijeme krenuti da im se mjeri tek pošto klizaljkama dotaknu led. Zato su na početku oštrice držali što dalje od površine.

A onda je krenuo ples. Igra kakva do tada nije viđena i koja će se teško ponoviti. Čista umjetnost.

“Došli smo u Sarajevo kao sportisti, ali smo, kako je vrijeme prolazilo, postajali svjesniji pokreta i klizanje je preraslo u umjetnost. Nije to bila samo fizička izvedba, postojao je narativ, tip priče kakav su imali Romeo i Julija. Bio je to vulkan koji je eruptirao, a mi smo morali da se penjemo da samog vrha kako bismo se bacili u vječnost”, dodao je Dean.

Umjetnost su stvarali. Ona je bila na njima u ručno izrađenim kostimima. Ujmetnost su bili oni.

“Na dan kad smo nastupili, na Dan zaljubljenih, otišli smo da hale na rani trening. Prije nego što je bilo ko došao. Bilo je 6.30, mi smo plesali uz Bolero pred praznim gledalištem, ali smo na kraju čuli aplauz. Bili su to čistači”, prisjećala se Jayne .

“Kasnije tog dana smo ležali umorni na ledu poslije nastupa. Bio je to veliki osjećaj olakšanja. Uradili smo šta je trebalo! Nismo mogli bolje. Tek kada smo pokupili cvijeće shvatili smo veličinu onoga što smo uradili. Čuli smo jak poklič. A onda još jači. Kraja nije bilo. Bilo mi je žao bilo koga ko je plesao poslije nas”

Bili su tog dana prvi koji su došli u halu i posljednji koji su iz nje izaši.

Odmah poslije postali su profesionalci, klizanjem su se bavili kako bi od njega zaradili.

Deceniju su proveli u svijetu profesionalizma, da bi se potom vratili u konkurenciju amatera, te na Igrama u Lillehameru osvojili bronzane medalje i uskoro se povukli.

Prije osam godine ponovo su nastipali u Sarajevu, obilježavajući u prepunoj dvorani “Zetra” 30 godina od jedinog olimpijskog zlata. Zatezala su koljena, zatezala su i leđa, ali Bolero je ostao Bolero.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad