Denis Gogić kao mlada osoba se tokom svog života itekako bavila sportom. Naprije je to bio karate, a onda je odlučio da se posveti trčanju. Za N1 je ispričao kako je tekao proces od amaterskog trčanja do učestvovanja na poznatom maratonu u Frankfurtu.

Nakon prestanka bavljenja karateom, Denis je odlučio da aktivno trči i tu je krenuo od početka.

“Moji prvi treninzi trčanja se dešavaju 2017. godine i bili su sasvim obični počeci kao i kod svakog amatera koji želi nešto da pokuša trenira. Najobičnija pamučna majica, fudbalski šorc i tene za trčanje čija namjena je bila za najobičniju gradsku šetnju je bilo sasvim dovoljno za treniranje. Prvih pola godine trčanja su izgledali kao nasumični treninzi sa vremena na vrijeme bez ikakvog detaljnog plana sa tačnim danima trčanja ili određenom kilometražom, mahom su to bile kratke relacije od tri do pet kilometara svakih par dana kada bih našao slobodnog vremena”, ispričao je Denis.

Treninzi su prolazili a Denis je, prisjeća se, osjetio napredak u kondiciji, fizičkoj spremi, te se potom odlučio na prvi izazov u trčanju, a to je trka u Sarajevu.

“Poslije mjerenja prvih rezultati, praćenja vremena, kilometraže i pace (istrčano vrijeme po kilometru), odlučio sam se da se prijavim na prvu trku u Sarajevu na 10 kilometara. To je bio ujedino i moj prvi milestone u trkačkoj karijeri jer sam stao na start sa drugih hiljadu trkača u večernjoj uzavreloj ljetnoj sarajevskoj atmosferi, te doživio odlično iskustvo i pomjerio svoje granice od momenta najobičnijeg trčanja do takmičarskog duha borbe samog sa sobom i želje da istrčim još brže i duže nego prethodnog puta”, istakao je Denis.

Pandemija koronavirusa

Dok su mnogi prve lockdown restrikcije zbog pandemije koronavirusa doživljavali zabrinuti, sa mnogo stresa, Denis je to vidio kao priliku da izađe i trči još više kako bi bio u što boljoj formi i imao što bolji imunitet.

“To mi je omogućilo da se malo ozbiljnije posvetim trčanju i da se pripremam za malo teže poduhvate, poput discipline polumaratona, koji mi se u tim trenucima činio nešto kao nedostižno i van mojih fizičkih mogućnosti. Ljudi koji su se bavili maratonom i polu-maratonom su mi bila inspiracija i dodatni vjetar u leđa kako bih i ja sebi dokazao da to mogu, te da granica postoji samo ukoliko je sami sebi odredimo”, kazao je Denis.

No, kako su podvizi rasli, priča Denis, tako je uvidio da amaterski pristup, koji je ranije objasnio a to je obične tene odnosno oprema ne mogu ispratiti njegov napredak, već da mora imati profesionalnu opremu za trčanje. Uz opremu, ističe Denis,  morao je stjecati znanja i vještine od trugih trkača i to a gdje drugo nego preko interneta gdje je i počeo sklapati i prijateljstva.

“Prva moja investicija su bile tene za trčanje, koje čuvaju koljena, stopala, leđa od povreda – što su nam zapravo i naši najvažniji „alati“ za trčanje. Prema raznim izvorima, 600 do 800 pređenih kilometara je prosječni rok trajanja za korištenje tena, te je idealno imati dva do tri para tena koje bi koristili tokom trenažnog procesa i trka. Naredno ulaganje je bio digitalni sat na osnovu kojeg bih mogao pratiti svoj napredak putem raznih parametara poput vremena, kilometraže, otkucaja srca i pređenih koraka, kako bih se napokon mogao riješiti čuvanja telefona tokom trčanja. Bavljenje dužim distancama je zahtjevalo mnogo discipline sa moje strane u pogledu redovnosti treninga, obavljanju treninga različitih intenziteta te vodeći i brigu o adekvatnoj ishrani. Za trčanje većih dužina potrebno je i planiranje svojih treninga u pogledu intenzieta i dužina, te uz pomoć drugih prijatelja koji se bave trčanjem i raznih internet trkačkih zajednica se informisao i prikupljao znanje gdje sam shvatio da bez ozbiljnijeg pristupa nema ni ozbiljnijeg rezultata”, naveo je Denis.

Učestvovanje na regionalnim takmičenjima

Denis nije stao, već je nakon učestvovanja na sarajevskim trkama odlučio da trkačke vještine okuša i u regionalnim okvirima te je za N1 ispričao kako izgledaju trke u našem komšiluku.

“Sve je rezultiralo trčanjem na raznim polu-maratonima širom naše regije poput Šibenika, Beograda i Skoplja gdje je svaka trka bila avantura za sebe i predstavlja jednu drugačiju dimenziju obilaska tih gradova – trčanjem kroz razne gradske ulice, prolaze i mostove upoznajući te gradove na drugačiji i jedinstven način. Naravno, dobijena medalja i napravljene fotografije nakon istrčanog polumaratona su nezaobilazni suveniri koje rado čuvam”, prisjetio se Denis.

Najveći profesionalni izazov

Tokom 2023. godine Denis je odlučio da ljestvicu podigne visoko i odlučio se da se prijavi za Berlin maraton.

“Želio sam istrčati i maraton, disciplinu od 42.195 metara za koju su potrebni mjeseci priprema, odricanja i upornosti kako bi svoje tijelo i um pripremili na takav test. Iz udobnosti doma sam se prijavio na lutriju za Berlin maraton, jedan od šest najvećih svjetskih maratona na svijetu, koji predstavlja jedini način za prijavu ukoliko se ne bavite profesionalno trčanjem sa dovoljnim kvalifikacijskim vremenima. Ubrzo nakon toga, dobijam informaciju da nažalost ove godine nisam imao tu sreću da budem odabran među 40.000 učesnika na Berlin maratonu 2023”, kazao je Denis.

Umjesto Berlina odlučio se za Frankfurt

Iako nije imao sreće za Berlin maraton, Denisa to nije demotivisalo već je odlučio da njegov cilj bude trčanje maratona u Frankfurtu. Prijava za maraton je jednostavna, kaže Denis, sve ide online i nakon što se plati kotizacija koja je do kraja juna ove godine iznosila 110 eura, već ste u trci koja je održana krajem prošlog mjeseca.

“Uistinu moja želja za Belin maraton jeste bila ambiciozna, ali nisam dozvolio da me to demotiviše pa sam odlučio da se prijavim za Frankfurt maraton na kojem učestvuje preko 15.000 maratonaca. Ciklus priprema od 6 mjeseci je mogao da počne, gdje sam prvo morao da svoje noge najprije a onda i tijelo pripremim na trčanje za duže distance. Trudio sam se da budem disciplinovan i da trčim minimalno četiri puta sedmično, sa uvijek jednim dužinskim treningom (najčešće vikendom) te pored svih svojim privatnih i poslovnih obaveza, putovanja, visokih ljetnih temperatura, kiša, trčanja u kasnim satima uvijek uspijevao pronaći dovoljno vremena i motivacije kako bi se spremio za krajnji cilj, a to je istrčati maraton. Kako sam već do tada skupio dovoljno opreme, što od organizatora sa drugih trka tako i sa svojom postepenom kupovinom kako bi sebi obezbijedio udoban i kvalitetan trenažni proces, preostajalo je da budem dosljedan, ojačam svoje tijelo u teretani a ujedino i ostvarim dovoljnu „kilometražu“ u nogama kako bi izbjegao eventualne povrede i grčeve tokom trke. Ljetni period je bio poprilično izazovan, gdje sam morao trčati u vrlo ranim ili kasnim satima zbog visokih temperatura tokom dana, ali sama pomisao na ulaz u finiš maratona mi je održala motivaciju i želju”, naveo je Denis.

Frankfurtski maraton je mogao početi

Prije same trke, objašnjava Denis prisustvuje se izložbi od strane organizatora maratona, gdje su bili smješteni razni brendovi opreme za trčanje, predstavnici drugih maratonskih organizacija, organizovani razni događaji za posjetioce u učesnike. Uoči trke, Denis priča nam, nije mogao kriti uzbuđenje i sreću što je došao do učestvovanja na ovom velikom maratonu.

“Nakon 6 mjeseci priprema, došao je i taj dan, dolazak na startnu liniju maratona, rame uz rame sa 15.000 drugih boraca koji su prošli isti ovaj dugi put i došli da istrče finalnih 42.195 metara. Sama ruta maratona je prolazila kroz čitav grad Frankfurt gdje su mnogi ljudi izašli na ulice da navijaju i bodre sve trkače pružajući dodatni vjetar u leđa i iskustvo koje nijedan trkač zasigurno neće zaboraviti. Veoma bitan faktor koji je pomogao da atmosfera bude na još višem nivou jesu navijačke grupe, orkestri, muzički bendovi i plesne grupe su bili sastavni dio maratona i nalazili se na svakih par kilometara, na koje je jednostanvno nemoguće bilo ostati ravnodušan. Za ovu disciplinu je veoma bitno hidratizirati svoje tijelo (vodom najčešće) i koristiti energetske gelove kako bi osigurali da tijelo može adekvatno podnijeti sve napore i biti dovoljno energetski opskrbljeno za fizički napor koji iziskuje troši par hiljada kalorija. Pripreme su bile bazirane kako bi mogao istrčati maraton za četirisata, međutim sama atmosfera i malo svježiji vremenski uslovi su pomogli da ispunim svoj cilj i ranije tj. 3 sata i 52 minute su bile dovoljne da uđem u sami finiš maratona koji se nalazio u velikoj dvorani sa navijačima, velikim reflektorima i crvenim tepihom, kako bi učinio svakog trkača da se osjeća posebnim u tom trenutku i zahvali što je bio dio velikog praznika grada Frankfurta”, naveo je Denis.

Na kraju imao je jasnu poruku za sve čitatelje.

“Od početnika amatera do maratonca je bio izuzetno dug put, sa mnogo pređenih kilometara, ali i dokaz da uz dovoljno želje i motivacije svako može pomjeriti svoje granice i biti bolji čovjek nego što je to bio prethodnog dana. Činjenica da na samom početku nisam imao znanja, iskustva i opreme me nije sputavala i ograničavala da ostvarim svoje ciljeve koji su činili nedostižnim i neostvarivim. Kao što slogan poznatog brenda Adidas kaže: „Trčanje počinje onog trenutka kada zaboraviš da trčiš“, predstavlja zapravo i razlog zbog kojeg aktivno trčimo i pomjeramo svoje granice mogućnosti a istovremeno pruža zabavu i uživanje u aktivnostima koji čine naše tijelo zdravijim, snažnijim i otpornijim.”