Jelena Dokić nekadašnja teniserka podijelila je na Instagramu potresnu priču o teškom iskustvo kada je skoro počinila samoubistvo zbog depresije i ansksioznosti.

Dokić je rođena u Osijeku 1983. godine, a kasnije je nastupala pod zastavom Australije, gdje je odselila poslije raspada Jugoslavije. Također, tokom teniske karijere nastupala je za Srbiju i Crnu Goru.

Najbolji plasman Dokićeve je četvrto mjesto na WTA listi 2002. godine, a pored toga u karijeri je igrala je polufinale WImbledona 2000. godine, četvrtfinala Australian Opena (2009.) i Roland Garrosa (2002.), te 4. kolo US Opena (2000. i 2001.)

“28.04.2022- Skoro sam skočila sa balkona na 26. spratu i oduzela sebi život. Nikada neće zaboraviti taj dan. Sve je mutno. Sve je mračno. Bez tona, bez slike, ništa nema smisla….. samo suze, tuga, depresija, anksioznost i bol. Posljednjih šest mjeseci je bilo teško. Bilo je stalno plakanje svuda. Od skrivanja u kupatilu na poslu da obrišem suze da to niko ne vidi, do nezaustavljivog plača kod kuće u moja četiri zida, bilo je nepodnošljivo. Konstantni osjećaji tuge i bola jednostavno ne nestaju i moj život je razbijen. Krivim sebe, ne mislim da sam vrijedna ljubavi i plašim se. Takođe znam da imam još toliko stvari na kojima moram biti zahvalna, a onda počinjem da mrzim sebe jer se osjećam kao da nisam zahvalna, jer ne smijem biti, jer želim sve to okončati. Takav začarani krug u mojoj glavi” navela je Dokić.

View this post on Instagram

A post shared by JELENA DOKIC 🇦🇺🇦🇺🇦🇺 (@dokic_jelena)

Jelena je taklođer navela da joj je stručna pomoć doslovno spasila život, te je ohrabrila sve osobe koje se suočavaju sa sličnim problemima da se bore sa tim, jer rješenja postoje.

“Nikada neću zaboraviti dan, samo sam željela da bol i patnja prestanu. Izvukla sam se do ivice, ni sama ne znam kako sam to uspjela. Kada sam dobila stručnu pomoć, to mi je spasilo život. Ovo nije lako napisati, ali uvijek sam bila otvorena, iskrena i ranjiva prema svima vama i duboko vjerujem u moć dijeljenja naših priča da nam pomognu da prebrodimo stvari i da pomognemo jedni drugima. Pišem ovo jer znam da nisam jedini koji se bori. Samo znaj da nisi sam. Neću reći da mi sada ide odlično, ali sam definitivno na putu oporavka. Neki dani su bolji od drugih i ponekad napravim korak naprijed pa nazad ali se borim i vjerujem da mogu proći kroz ovo. Vjerujem u sljedeće:

U redu je da osjetim ono što osjećam. U redu je biti tužan, samo nastavite da se borite i vratite se. To je ono što pokušavam da radim i to je ono što me drži.
Nemojte se stidjeti onoga što osjećate. U redu je ovako se osjećati i iz toga se možete vratiti. Moguće je, samo nastavite vjerovati. Volim vas sve i evo da se borite i preživite da živite i vidite još jedan dan. Vratiću se jača nego ikad”