Biti fudbaler, jedno je od najpoželjnijih zanimanja na svijetu. Kada gledamo fudbalske zvijezde na TV ekranima, divimo se njiihovm potezima i čujemo kolike su im plate, gotovo svi poželimo bar na trenutak biti na njihovom mjestu. Najčešće roditelji, pretežno dječaka, u nogama svojih potomaka vide put ka svim svojim neostvarenim željama. Jeste li ikada bili na utakmici omladinskih liga u BiH?

Ako ste ikada gledali utakmicu na kojoj igraju mladi fudbaleri bili ste svjedoci rezultatskog, trenerskog i roditeljskog pritiska.
Rezultatski, da djeca uvijek pobjeđuju, sveprisutan je, a naroočito izražen u “velikim” klubovima, te školama fudbala koje su željne kroz osvojene trofeje povećati broj upisanih dječaka i djevojčica. Fudbalski treneri, mahom se tim poslom bave iz puke zabave ili sitne koristi, a posljedice nestručnosti su pored uništavanja velikog broja fudbalskih talenata i one psihičke.
U triologiji psihološkog i sportskog uništenja aktivno i predano učestvuju roditelji sa bolesnim ambicijama. Čuli ste da je bijesni roditelj povukao pištolj na trenera? Desilo se, na Grbavici, na stadionu Želje. Čuli ste za masovnu tuču roditelja tokom fudbalske utakmice mališana? Desilo ih se na desetine…

Da svi budu Džeko i Ronaldo

U potezima svoje djece, koja su najčešće prosjek kada je fudbalska igra u pitanju ili ispod, roditelji vide kapitena fudbalske reprezentacije BiH. Vide svoju djecu kao vedete velikih evropskih klubova, vide izlaz iz finansijkih problema, a očevi, oni koji nisu uspjeli zaigrati ni za Pofalićki u svojim najboljim danima, u svojim sinovima vide svoje “nasljednike”.
Talenti u BiH već sa desetak godina nude se Mamiću, idu na kampove Barcelone, Milana, Juventusa, predviđa im se da će biti novi Ronaldo, Messi i Džeko, a realnost je surova. Moderni fudbaleri, moderni su robovi, njihov je posao jako dobro plaćen ali i jako zahtjevan. A talenata, puna Evropa, puna Afrika, Južna Amerika i svi se bore samo za jedno, potpisati ugovor. Na tom se putu milioni dječaka iz cijelog svijeta i gotovo svi dječaci iz BiH ne snađu. Oni koji uspiju zaigrati u provm timu nekog od naših premijerligaških klubova mogu se smatrati uspješnima, a daleko je igrati za Slobodu, Želju ili Čelik od ostvarenja snova. Daleko je kada je plata hiljadu, a planiralo se milion.

Na putu ka prvoj seniorskoj utakmici najčešće se zaboravi na školu, fudbaleri zbog paklenog ritma treninga, putovanja i utakmica nemaju vremena posvetiti se usavršavanju nekih drugih vještina, nemaju vremena, osim rijetkih izuzetaka, završiti fakultet. Nemaju vremena spremiti se za ono štop ih, u 99% slučajeva čeka.

Nije lako biti fudbaler, jedan trener rekao je da bi svom sinu predložio sve osim da se bavi tim poslom. Nije lako ni poslije karijere, kada huk tribina zamijeni tišina.

Dovoljan je jedan povreda da te zauvijek udalji sa zelenog terena. Onda te čeka onaj životni, na koji igrači koji su cijeli život posvetili treningu nisu spremni. Sportisiti u BiH od mlađih uzrasta, pa sve do onoh koji se tim poslom bave profesionalno nisu zaštićeni.

Sve češće, u posljednje vrijeme, čujemo da fudbaleri posežu za samoubistvom kako bi pobjegli od straha i razočarenja, neostvarenih ambicija. Teška psihološka stanja igrača koja ih vode u smrt samo su eksplozija. Vatra koja godinama tinja, rasplamsa se i uzme najviše, uzme život.

Dok gledate Svjetsko prvenstvo i zamišljate da će tamo jednom igrati vaš sin, pomirite se sa sudibnom da gotovo sigurno neće. Neće biti ni Džeko. Zagrlite svoju djecu i volite ih. Zagrlite svoju braću i bodrite ih, mimo tribina.