Noam Chomsky, američki lingvist, filozof, historičar i politički aktivist, poznat je po svom kritičkom stavu prema vanjskoj politici SAD-a i modernom kapitalizmu, a naročito po kritici medija koji je iznio u svojoj knjizi "Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija".
U svojoj karijeri izdao je preko 100 knjiga i jedan je od najcitiranijih živućih naučnika.
VEZANa VIJEST
Chomsky je na svojoj stranici naveo sedam briljantnih primjera ironije američke politike, prenosi Alternet:
1. 2007. se u američkoj štampi pojavio nemali broj članaka i napisa o ‘vojnom jačanju Narodne Republike Kine’. Pentagon je potvrdio kako je Kina ojačala svoj potencijal s 400 novih projektila, koji bi mogli nositi nuklearne bojeve glave. Došlo je do rasprava kako bi se utvrdilo – da li Kina želi ovladati cijelim svijetom, radi li se možda o pogrešnim brojkama ili je posrijedi nešto drugo? Nešto ipak treba pojasniti. Koliko nuklearnih projektila posjeduju SAD? Otprilike 10 000. Kina ih ima 400 (ako ćemo vjerovati militaristima). To, dakle, dokazuje kako Kinezi žele osvojiti svijet. Ako se pažljivo čita strana štampa, razlog zbog kojega Kina jača svoje odbrambene snage nije toliko poznata agresivnost Pentagona, već to što je Amerika svakim danom sposobnija da locira i uništi ciljeve koje želi i to sa sve sofisticiranijom tehnologijom, ma gdje god da se oni nalazili (čak i one pokretne). Ko, dakle, u ovom slučaju želi osvojiti svijet? Naravno, Kinezi! Jer od onoga trenutka kada smo mi zavladali njime, oni ga pokušavaju osvojiti. Princip: ‘mi posjedujemo svijet’ je jednostavan i može objasniti sve rasprave o vanjskoj politici SAD-a.
2. Možemo li zaustaviti militarizaciju svemira? Izgleda da da. I to samo zato jer su SAD jedine koje insistiraju na tome. Cijeli svijet se protivi, ponajprije jer je preplašen. SAD su već daleko odmakle u tom poslu. Iako ostale zemlje i ne sanjaju o apsolutnoj premoći i nadzoru nad cijelim svijetom, te zaostaju za Amerikom; bez sumnje će reagovati.
Postoje mnogi međunarodni ugovori koji reguliraju svemirska istraživanja koje podržava cijeli svijet, a koje SAD pokušavaju osporiti. Kao npr. Ugovor o nadatmosferskim prostorom (Outer Space Treaty ), koji zabranjuje raspoređivanje oružja u svemiru. Taj su ugovor potpisale sve zemlje svijeta, pa i SAD. Još niko nije pokušao postaviti bilo kakvu vrstu naoružanja u prostor iznad atmosfere. Svi su poštivali ugovor, jer kada bi ga neko prekršio, to bi se odmah otkrilo. Usvojen je 1999. na Općoj skupštini UN-a, sa 163 glasa ‘za’, nijednim ‘protiv’ i 2 ‘suzdržana’ – od SAD-a i Izraela.
3. Globalizaciju provode moćne vlade, posebice ona u SAD-u, koja je prisilila manje narode da potpišu trgovinske i druge sporazume, koje će njih doslovno ugušiti, a velikim korporacijama olakšati , dominaciju nad ekonomijom zemalja diljem svijeta, i to bez ikakvih obveza ili odgovornosti spram njihovih naroda.
4. SAD još uvijek imenuje vojne helikoptere po žrtvama genocida. Niko niti ne trepne na imena poput: Blackhawk, Apache, ili Comanche. Zamislite kakva bi reakcija bila da je npr., Luftwaffe svojim vojnim helikopterima dodjeljivao imena poput; Gipsy(Rom) ili Jew (Jevrej). Mislim da bi to ljudi itekako primjetili.
5. Ako je nešto krivo ili pravo za nas, onda je to krivo ili pravo i za druge. Iz te premise slijedi da ako je pogrešno za Kubu, Nikaragvu, Haiti i dugi popis ostalih zemalja, bombardirati Washington ili New York, onda je pogrešno i kada Washington i Rumsfeld bombardiraju Afganistan (pod krinkom apsurdnih izgovora). Sve bi ih trebalo izvesti pred međunarodni sud za ratne zločine…
6. Pretpostavimo da je npr., Kina (koja ima veliki problem s porokom pušenja) izgradila vojne baze u Kolumbiji, kako bi odande lakše vojno djelovala i nadzirala polja duhana u Kentuckyju i Sjevernoj Karolini s namjerom da hemijskim oružjem uništi američke nasade, koji su smrtonosni za mnogobrojan kineski narod…(Chomsky ironizira na temu rata protiv droge koji vode SAD u srednjoj i južnoj Americi.)
7. Za SAD je, naravno, najveća briga Iran i njegov neupitan uicaj u srednjoj Aziji. To je jedini razlog zbog kojega su izravno pomagali Irak u posljednjoj fazi iračko-iranskog rata, a što je imalo uticaj i na sam ishod rata.
Washington se nastavio aktivno dodvoravati Sadamu Husseinu, sve dok se uklapao u njihove planove. Ljubav između SAD-a i Saddama je pukla u avgustu 1990. Američki strah od Irana je uticao na odluku da se podrži Sadamov napad na stanovništvo u južnom Iraku u martu 1991. SAD oduvijek strahuju od uticaja Irana. A to je po njima, rječnikom koji se često koristi u posljednje vrijeme u uspješnim revolucijama – ‘prijetnja stabilnosti u regiji’.
Istina je nešto sasvim drugo: Iran bi mogao potaknuti proces demokratizacije, koji bi podrivao diktature na koje se SAD uvelike oslanjaju, a koje drže u pokornosti stanovništvo cijelog Bliskog Istoka.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
