Svaki put kada se masakr dogodi, mi kažemo "nikada više". Sada, "nikad više" se događa u Alepu, u momentu dok pišem ove redove.

Ovim riječima je svoj komentar otvorila Julie Lenarz, izvršna direktorica Human Security Centra, objavljenom na web ediciji britanskog Telegrapha.

Naslov teksta glasi: U realnom vremenu gledamo kako Alep gori. Baš kao u Bosni i Ruandi, ne radimo ništa.

Tekst prenosimo u nastavku, a originalni komentar na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku.

Sirijska vojska ide od kuće do kuće i ubija stanovnike na mjestu. Najmanje 82 civila, uključujući žene i djecu su ubijena u ponedjeljak, barem tako tvrdi glasnogovornik UN-ovog centra za ljudska prava.

Rezidenti su u strahu od egzekucije, nestajanja, mučenja, silovanja i strašnih ratnih zločina. U međuvremenu, sirijski režim i ruska vlada ignorišu pozive upomoć, i onemogućavaju siguran prolaz civila iz ratom razorenog Alepa, dok više od 100.000 preplašenih ljudi biva zarobljeno u gradu.

Ako vam ova priča zvuči poznato – to je zato što smo je čuli ranije. Vidjeli smo ubijanja u poljima Kambodže, gradove duhova u iračkom dijelu Krudistana, Ruandi, ali i u opsadi Sarajeva i Srebrenice, kao i pustinjskih kampova smrti u Darfuru.

“Nikad više” je zakletva na koju se svijet zakleo. Ali opet, užasi se dešavaju u Alepu, a mi ne reagujemo, niti imamo ikakve brige.

Ne možemo reći da nismo znali. Znali smo onda, znamo sada. Možemo u realnom vremenu gledati kako isprestravljeni stanovnici postavljaju njihovo posljednje ‘zbogom’ na društvenim mrežama. Sirijska civilna odbrana ili Bijeli šljemovi uputili su vapaj svijetu: “Bombe padaju dok mi ovo pišemo”.

Godinama naši volonteri – humanitarci rade da spase živote ljudi u Alepu. Operušu u podzemnim bolnicama, spašavaju cijele porodice, rizikuju živote da dokumentuju ratne zločine koje Asadov režim pravi zajedno sa svojim saveznikom, Rusijom.

UN je paralizovan zbog veta Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, dok izražavaju “duboku zabrinutost”. Međutim, njihovo osuđivanje zločina na štetu nevinih civila ne hrani djecu koja su na ulicama Alepa. Ne grije stare i iznemogle, ne pomaže muškarcu koji izvlači svoju suprugu iz ruina grada.

Tokom pet godina građanskog rata u Sriji, ta zemlja se pretvorila u humanitarnu katastrofu našeg doba. Prekoračili smo sve crvene linije, a jedan od najvećih poraza našeg političkog vodstva je što smo dozvolili Siriji i Rusiji da dominiraju narativ oko Alepa. Svi su sada teroristi. Svaka bolnica je bombardovana tajnim oružjem.

“Odustati od intervencije nije odgovor”

Naravno, možete zauzeti stav da Sirija nije naš rat. Nakons vega, javni apetit je involviranje samih nas u konflikte koji se dešavaju daleko, i to je tako decenijama. Ali, da nas ne prevari to da konflikt ostaje samo u granicama zemlje u kojoj se dešava.

Alep će postati ultimativni simbol razočarenja. Ugurat će još više mladih ljudi u ruke Islamske države i ostalih terorističkih grupa, i dovest će još više izbjeglica na obale Evrope.

Nismo naučili lekciju iz decenija ratovanja. Ne intervenisati nije odgovor. Istina je sljedeća: Opsežna intervencija kao u Afganistanu ili Iraku su teške. Kao i one djelimične intervencijeu Libiji.

Ali ako ništa, Sirija je pokazala da posljedice ne možemo ignorisati, zaboraviti, jer su reperkusije nekada dosta razornije.

Prekasno je za ljude u Alepu. Oni će sada pratiti nespokojne duše ljudi Kambodže, Ruande, Bosne i Darfura u dugoj liniji žrtava koje je napustila međunarodna zajednica. Opet ćemo imati priliku da se prisjetimo kako želimo reagovati na užasne prizore iz budućnosti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.