Cunami, koji je 26. decembra 2004. godine pogodio jugoistočnu i južnu Aziju, bio je najrazorniji i najsmrtonosniji u novijoj historiji i najteža prirodna katastrofa u kojoj je poginulo oko 230.000 ljudi u 14 zemalja.
U 07.58 sati ujutro po lokalnom vremenu zatreslo se okeansko dno pošto se ivica indo-australijske tektonske ploče podvukla 15 metara ispod ruba Euroazijske ploče.
Zemljotres magnitude 9,1 po Richteru osjetio se 1.600 kilometara od epicentra zapadno od Sumatre. Bio je to treći najsnažniji zemljotres ikada zabilježen i trajao je gotovo deset minuta.
Dio okeanskog dna podigao se nekoliko metara stvarajući talas od oko 30 prostornih kilometara vode, koji se potom raširio istočno i zapadno i stigao do desetak zemalja, od Australije do istočne Afrike.
Cunamijem je prvo pogođena provincija Aceh na Sumatri, sa talasima visokim do 35 metara, koji su bili smrtonosni za desetine hiljada ljudi.
Naučnici su procijenili da je količina oslobođene energije po ekvivalentu bila 1.500 puta veća od količine energije prilikom eksplozije atomske bombe na Hirošimu
Potvrđeni broj poginulih u Indoneziji je 130.000, ali vlada procjenjuje da je ukupni broj stradalih, uključujući i nestale, čak oko 230.000.
Na zapadnoj obali Tajlanda more se uoči udara talasa povuklo od obale oko 100 metara na oko pet minuta, a onda su se vratili talasi visoki deset metara i poslije je nastupila poplava. Poginulo je više od 5.000 ljudi.
Zapadni talasi su pogodili Šri Lanku i Indiju. U tim zemljama poginulo je 35.000, odnosno 12.000 ljudi.
Desetak zemalja također je brojalo mrtve, ali su brojke bile znatno niže – mrtvih je bilo na Maldivima, u Mianmaru, Somaliji, Maleziji, Tanzaniji, Sejšelima, Bangladešu, Jemenu, Južnoafričkoj Republici i Keniji.
Podrhtavanje tla zabilježeno je i u Oklahomi, u centralnom dijelu SAD-a, a vibracije tla kroz Zemlju nastavile su da osciliraju još četiri mjeseca.
