Najmanje 1,5 miliona ljudi promarširalo je u nedjelju Parizom u prikazu solidarnosti nakon što su ekstremisti u Parizu ubili 17 ljudi, ali ono što je na tom skupu bilo uočljivo je broj svjetskih vođa koji su se tamo pridružili poklicima za obranu slobode izražavanja, uprkos činjenici da su mnogi u svojim zemljama uspješni u gušenju te slobode.

Više od 50 čelnika država iz svakog kutka zemlje klicali su: “Charlie, Charlie, sloboda govora“, no uprkos toj gromoglasnoj predstavi jedinstva i sloge oko jedne od važnijih mantri zapadnih demokratija, ne može se ne prepasti na licemjernu prisutnost nekih svjetskih čelnika.

Iako su na skupu u Parizu svi bili jednoglasni u podršci slobodi govora u Francuskoj, na domaćem terenu ne prezaju od proganjanja onih koji propagiraju slobodu govora i slobodu medija, piše Washington Post.

Profesor Marc Lynch sa sveučilišta George Washington na svom je Twitteru izrazio “zadovoljstvo što je tako puno svjetskih čelnika uzelo pauzu od zatvaranja i mučenja novinara i disidenata kako bi za slobodu govora marširali u Francuskoj“. 

Reporteri bez granica (RSF), neprofitna udruga koja propagira slobodu govora, saopćila je da je “zgranuta prisustvom zvaničnika iz zemalja koje ograničavaju slobodu informiranja”. 

Zašto su lideri na udaru kritika?

Na udaru kritika RSF-a posebno su se našli egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shoukry, turski premijer Ahmet Davutoglu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, alžirski ministar vanjskih poslova Ramtane Lamamra, ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata Šeik Abdulah bin Zajed al-Nahjan i gabonski predsjednik Ali Bongo.

Na indeksu slobode medija RSF-a, Egipat je od 180 zemalja zauzeo 159. mjesto, Turska 154., Rusija 148., Alžir 121., UAE 118., a Gabon 98. 

RSF podsjeća da je Egipat prošle godine na zatvorske kazne od sedam do 10 godina osudio troje novinara Al-Jazeere pod optužbom za “terorizam”. 

Turska, koja je 2012. i 2013. zatvorila najviše novinara na svijetu nastavila je s tom praksom i u 2014., uhapsivši veći broj novinara, među kojima je i glavni urednik Zamana, jedan od vodećih listova povezanog s umjerenim pokretom imama Gulena. 

Ni Rusija, kako se stalno pokazuje, nije zemlja za novinare. Tamo je bloger i politički aktivist Aleksej Navaljni već više puta zatvaran, a nekolicina preostalih neovisnih medija bori se za preživljavanje. Iako je sloboda govora uvedena u alžirski ustav, prije prošlogodišnjih izbora uhapšen je veliki broj novinara. 

U UAE, od 2011. u zatvorima čami više od 100 novinara, aktivista i kritičara vlade, tvrde Humans Rights Watch i Amnesty International. 

Istraživački novinar iz Gabona Jonas Moulenda morao je pobjeći iz zemlje zbog prijetnji smrću. 

Le Monde je ukazao i na prisustvo mađarskog premijera Viktora Orbana koji je nedavno predložio porez na internet te izraelskog ministra gospodarstva Naftalija Bennetta koji je jednom izjavio da je “pobio mnogo Arapa u svom životu i da s tim nema problema“.

Twitter se užario zbog bijesnih poruka nakon što su se maršu u Parizu pridružili saudijski dužnosnici u čijoj je zemlji zbog bogohuljenja upravo izbičevan jedan bloger. 

Možda bi sudjelovanje tih svjetskih vođa na skupu u Parizu trebalo poslužiti kao važan podsjetnik: slobodu govora je lako podržavati kada je ona nejasan, mutan koncept. 

Kako primjećuje Teju Cole u the New Yorkeru, “umjesto da ponavljamo da su napadi u Parizu odlučujući trenutak u krizi slobode govora – kako to tvrde mnogi komentatori – bitno je razumjeti da su sloboda govora i ostale manifestacije slobode u zapadnim društvima već u krizi i to krizi koju nisu izazvala trojica poludjelih naoružanih napadača”. 

SAD je, piše Cole, konsolidirao svoj tradicionalni monopol na ekstremno nasilje. “A posljedice za one koji propituju taj monopol su jako teške“, tvrdi Cole i podsjeća da je jedina osoba u zatvoru zbog “CIA-ine gnusne prakse mučenja Jogn Kiriakou, zviždač koji je to razotkrio”.  

“Edward Snowden je zbog otkrivanja informacija o masovnom nadzoru građana čovjek s potjernice, a Chelsea Manning služi 35-godišnju kaznu zbog uloge odavanja informacija WikiLeaksu. I njih dvoje su bogohuljitelji, ali nisu svjetski cijenjeni poput karikaturista nedeljnika Charlie Hebdo“, piše novinar New Yorkera. 

Ubistva u Parizu, nastavlja Cole, strašna su uvreda ljudskom životu i dostojanstvu i snaga tog zločina će nas još dugo proganjati, ali tvrdnja da je nasilje tih samoproglašenih džihadista jedina prijetnja slobodi Zapada zanemaruje druge, često izravnije i intimnije prijetnje.  

“SAD, Francuska i Velika Britanija pristupaju instituciji države svaka na svoj način, ali su saveznici u određenoj viziji svijeta i jedna od važnih stvari koju dijele je očekivanje istinskog poštivanja zapadne sekularne religije. Hereze protiv državne vlasti se pomno prate i kažnjavaju“, ističe Cole i podsjeća da Velika Britanija hapsi ljude koji na društvenim mrežama pišu komentare protiv vojske ili policije.  

“Masovno špijuniranje ima zastrašujući učinak na novinarstvo i primjenu zakona u SAD-u, no usprkos tome, oružane snage i obavještajne agencije uživaju nepokolebljivu podršku građana. Kada počine ratne zločine, malo ko od njih očekuje punu odgovornost ili pokretanje sudskog progona“, piše Cole. 

Francuska tuguje

Francuska tuguje i bit će ožalošćena još sljedećih sedmica. Mi tugujemo zajedno s Francuskom. I trebamo tugovati. Ali je također točno da nasilje s “naše strane” ne jenjava i gotovo je izvjesno da će u isto vrijeme za mjesec dana “mnogi mladi vojno sposobni mladići” i mnogi drugi, niti mladi niti muškarci, biti ubijeni u Pakistanu u nekom od brojnih napada bespilotnih letjelica. A znajući što se dogodilo tokom prijašnjih napada, i u ovom će uglavnom stradati nevini.  

“A mi koji se bavimo pisanom rječju nećemo slomiti olovke zbog tih ubistava, a ta neosporivost, taj izostanak žaljenja, kao i pokolj u Parizu je jasna opasnost za našu kolektivnu slobodu“, zaključuje Cole. 

Istovremeno, David Brooks u članku “I Am Not Charlie Hebdo” (Ja nisam Charlie Hebdo) u New York Timesu, piše da se pogubljene francuske novinare s pravom slavi kao mučenike slobode izražavanja, ali i dodaje: “ali, neka bude jasno – da su u posljednja dva desetljeća svoj satirički magazin htjeli izdati na bilo kojem američkom sveučilišnom kampusu ne bi trajali ni 30 sekundi. Studenti i profesori bi ih optužili za govor mržnje, a administracija bi im srezala financijsku pomoć i zatvorila ga”.  

“Vrijeme je da s manje licemjerja pristupimo našim vlastitim kontroverznim figurama, provokatorima i satiričarima“, zaključuje Brooks.