Baru srećemo u jednom kafiću na trgu Münster u Bonnu prvog dana Kurban-bajrama. Daleko od oca u Damasku, jedne sestre u Chicagu, druge koja sa majkom živi u njemačkom gradu Paderbornu i brata u Beirutu, Baraa ove godine nije imao porodične obaveze. Izostalo je i praznično raspoloženje.

Tradicionalnu jutarnju molitvu, bajram-namaz, klanjao je u džamiji Al Muhajirin u centru Bonna. No, propovijed koja je uslijedila nakon molitve nije se odnosila ni na život, a ni na identitet sirijske izbjeglice i dvadesetosmogodišnjeg stomatologa.

Posljednji kurban zaklali u godini revolucije

Posljednji kurban u porodici Al-Darra žrtvovan je 2011, u zoru sirijske revolucije. To nisu činili svake godine ni prije nego što ih je rat razasuo po cijelom svijetu. Ipak, ispijanje jogurta uz svako jelo bio je neizostavan običaj. Sagovornik pojašnjava da bijela boja napitka simbolizira sreću. Uoči praznika bi se kupovala nova odjeća, pa bi sirijski trgovci u Damasku tada povećavali cijene robe. Nakon jutarnje molitve, Baraa bi sa ocem obilazio porodična groblja. Ulice Damaska kojima bi prolazio opisuje kao šarene vašare, sa poslasticama i narodnim igrama na svakom ćošku. Sa jedne od fotografija koja je snimljena u takvoj atmosferi, a koju je Baraa tokom razgovora pronašao na internetu, smije se sirijski predsjednik Bashar Al-Assad.

„Ljudi bi mu često prilazili i fotografisali bi se s njim. To je bilo u vrijeme kada je zaista bio omiljen među Sirijcima“, otkriva naš sagovornik. Kada su se stvari počele mijenjati, Sirija više nije bila mjesto koje je smatrao domom, kaže. I prije rata se od mladih muslimanskih sunita očekivalo da se pridruže vojsci. Student stomatologije imao je drugačiju viziju budućnosti:

„Svi mladići mojih godina morali su u vojsku Bashara Al-Assada. To bi značilo da se moram boriti protiv vlastitog naroda. Ja sam stomatolog. Moja struka nema nikakve veze sa nasiljem.“

Siriju je odlučio napustiti u trenutku kada je osjetio da se režimska omča sve više steže oko društva, ali – i oko njegovog vrata.

„U Siriji postoji nešto što se zove muhkabarat. To su špijuni koji se uvlače među ljude i prisluškuju čak i svakodnevne razgovore“, otkriva.

„Posebno je opasno za imame. Oni koji u džamijama govore o tradiciji i naslijeđu Poslanika, o tome kako treba klanjati i kako treba postiti, nemaju problem. Mukhabarat će „porazgovarati“ sa onima čije su hutbe imale neželjen politički sadržaj. Kaže da je sa pripadnicima milicije imao samo jedan „blizak susret“. Dvojica su mu prišla i počela ga ispitivati o tome da li namjerava da se pridruži vojsci. Nakon razgovora u „nimalo prijateljskom“ tonu su ga pustili shvativši da se radi o mladom studentu. Nije dugo čekao prije nego što je sirijsku prijestolnicu 2012. zamijenio libanonskom, ali samo nakratko:

„Za Sirijce u Libanonu nema svijetle budućnosti. Razlog je naša politika. Asad je uradio dosta loših stvari u Libanonu, te nas Libanci zbog njegovog režima uopšte ne vole“, tvrdi Bara.

„Ova zemlja jeste prihvatila dosta sirijskih izbjeglica, oko milion, ali oni uglavnom žive u izbjegličkim kampovima na libanonsko-sirijskog granici. Samo Sirijci koji imaju dosta novca mogu živjeti u unutrašnjosti Libanona. Ja sam u Beirutu proveo sedam mjeseci, prije nego što sam otišao u Egipat.“

Za razliku od ostalih članova porodice koji su umjesto života u Siriji odabrali izbjeglištvo, otac je ostao u Damasku. „Uvijek bi govorio da je Damask more, a on riba. A riba ne može živjeti bez vode“, prepričao je Bara riječi oca svoga oca, također stomatologa.

U Egiptu se nije vidio dugoročno. Tokom trogodišnjeg boravka radio je u struci, pokušavajući dobiti vizu za SAD i za Njemačku, no bezuspješno:

„Znam da je to samo zato što sam iz Sirije i tačka! Moj engleski je odličan, diplomirao sam na stomatologiji, bio odličan na intervjima, ali ipak sam odbijen. Primljen sam na Univerzitet u Paderbornu, a nisam dobio ni vizu za Njemačku. Mi Sirijci smo normalni ljudi, ne radi se o tome da nemamo novca. Ja sam odbijen samo zato što dolazim iz ove zemlje i smatram da je to diskriminirajuće. Niko ne razmišlja o tome da sam ja obrazovani stomatolog koji bi mogao normalno raditi.“

Život rizikovao u gumenom čamcu

Kao i za mnoge izbjeglice iz ove zemlje koje su to sebi mogle priuštiti, ostala je jedna mogućnost – krijumčarenje preko Sredozemnog mora.

„To je bilo veoma komplikovano. Osam dana traje transport od afričke obale do Evrope. Mnogi uspiju, ali sam ja imao peh, jer nas je zaustavila straža na egipatskoj obali.“

Baraa je pojasnio i kako funkcionira krijumčarski lanac.

„Mi novac damo trećoj osobi. Kada ja uspijem doći do obale, javim, na primjer, da sam u Italiji i da novac može biti proslijeđen krijumčaru. Ako budemo uhapšeni, javimo posredniku da krijumčaru ne daje novac.“

„U Turskoj imate dijelove obale koji pripadaju različitim krijumčarima. Imate sigurne prijelaze, ali i one opasnije. Ako se radi o dobrom krijumčaru, onda on ima mnogo veza i takvi su prijelazi sigurniji. Cijene variraju, ali se radi o sumi od oko 1 200 američkih dolara. No, sve ovisi. Neki su istim krijumčarima plaćali 900, a neki do 1 500 dolara. U Turskoj često imate arapske posrednike. Što je veći iznos, to više novca dobije i taj posrednik.“

Nakon neuspjeha da dođe do Evrope, otišao je Tursku u nadi da će ova zemlja biti prečica do Njemačke. Poput hiljada izbjeglica sa Bliskog istoka, život je u gumenom čamcu stavio na kocku:

„Čamac je bio predviđen za 20 osoba, a stalo nas je 60. Sada kada se toga sjetim, pomislim – Bože, kako smo mogli? Iz Grčke sam, preko Makedonije, došao do Srbije, a onda sasvim normalno i do Njemačke“.

Nije mogao ostati sa majkom i sestrom u Paderbornu. Neko vrijeme boravio je u Bielfieldu, Münsteru, a potom je transportovan u jedan od izbjegličkih centara u Bonnu.

„To je bio užas. Osam osoba spavalo je u istoj sobi. Bilo je veoma prljavo.“

Imao je sreću da upozna jednog čovjeka iz Aleppa, koji je vlasnik hotela u centru Bonna. Poznanik mu je omogućio da neko vrijeme boravi u jednoj od soba. Baraa sada nastoji položiti stručne ispite koji će mu omogućiti da u Njemačkoj dobije radnu dozvolu i konačno se zaposli kao stomatolog.

Tokom razgovora smo saznali i da je naš sagovornik hafiz – čovjek koji cijeli Kur'an zna napamet. U vrijeme kada je polagao hifz (ispit poznavanja kur'anskog teksta napamet) ili pak ispite iz stomatologije, sigurno nije ni slutio da će najradosniji muslimanski praznik nekoliko godina kasnije provesti sam u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna – Vestfalija, porodicu gledajući samo na ekranima gadgeta. Nećake iz Sjedinjenih Američkih Država uživo nije vidio nikada. Još je manje mogao pretpostaviti da će u Evropu dospjeti stavljajući život na kocku u gumenom čamcu kojim će, kako se nadao, preveslati do svjetlije budućnosti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.