Kako su se kolumnistkinji Žang Danhong otvorile oči, kako otkriva seksizam na najnevjerovatnijim mjestima u Njemačkoj, pa tako i kod sebe same - i kako se udala za čoveka prema kojem se odnosila seksistički...

Prije šesnaest godina sam htjela da se informišem o mogućnostima za investiranje i napravila sam termin kod finansijskog savjetnika. Čekala sam u hodniku. Jedan zgodan mladi čovjek se spustio stepenicama i s osmijehom mi pružio ruku: „Dobar dan, gospođo Čang!” Pomalo zbunjeno sam uzvratila osmijeh: „Da budem iskrena, očekivala sam nekog starijeg, prosijedog gospodina.”

Prošle nedjelje čitam da je Svsan Čebli šokirana, zato što je jedan bivši ambasador nije prepoznao kao državnu sekretarku, uz objašnjenje da je tako mlada i lijepa. „Stalno doživljavam seksizam. Ali ovako nešto kao danas još nisam”, napisala je političarka SPD na svojoj Fejsbuk stranici.

Da sam sjedila u pubici, spontano bi pomislila: pomalo nespretan kompliment, ali dobronamjeran. Srećom pa postoje političari koji za nas postavljaju stvari na svoje mjesto: dakle, seksizam je u pitanju, zato što izjava starijeg gospodina implicira da jedna tako visoka funkcija ne bi trebalo da bude povjerena mladoj ženi.

Istog trenutka sam se sjetila susreta sa svojom finansijskim savjetnikom. I u mojoj izjavi je postojala sumnja u njegove savjetničke sposobnosti zbog njegovih godina. Uostalom, indirektno sam ga svela na njegov pol i izgled. Seksizam, da veći ne može biti!

Seksizam vreba na sve strane

Kada su moji senzori za seksizam bili aktivirani, više nije bilo zaustavljanja. Sjetila sam se kako je novinar Frank Plazberg upitao Edmunda Štojbera (bivši premijer Bavarske, prim. red.) koji poklon bi donio kada bi ga Sebastijan Kurc pozvao na operski bal. Štojber je kazao da bi to bio divan buket cvijeća za njegovu prelijepu suprugu. Zar on misli da ga starost štiti od seksizma?!

Tokom vikenda sam gledala Vagnerovu operu „Tanhojzer i pjevačko nadmetanje u Vartburgu”. Jedva sam izdržala. Seksističke strofe, jedna za drugom. Na primjer: „Tvoj sladak šarm je izvor svega lijepog, i svako čudo dolazi od tebe. Žar koji si mi ulila u srce, kao plamen bukti samo za tebe!”, veličao je Tanhojzer lijepu Veneru. Tako se i nastavilo.

Moje istraživačko putovanje u svijet seksizma otišlo je još dalje. Slučajno sam naletjela na jednu izjavu Hajnriha Hajnea o Minhenu: „Ovdje je pivo savršeno” i „povoljna je situacija sa ženama”… Zapravo bi trebalo poslati pismo rektoru Hajnrih-Hajne-univerziteta u Diseldorfu i pitati ga kako njegova ustanova može da nosi ime jednog takvog seksističkog mačoa. Feministkinje su vjerovatno to odavno učinile.

Ništa protiv feministkinja. One imaju velike zasluge za izjednačavanje prava muškaraca i žena. Kada pomislimo da prije šezdeset godina žene u Njemačkoj nisu mogle da otvore račun u banci ili da rade bez dozvole muža, onda shvatimo da danas živimo u mnogo naprednijem vremenu.

Njemački muškarci su bijedne svinje

O okviru borbe za izjednačavanje prava, muškarce smo prevaspitali i potpuno uzeli pod svoju kontrolu. Pored majki, na životne poglede dječaka utiču i vaspitačice i nastavnice. Kasnije se od njih očekuje da preuzmu različite uloge. Treba da razumiju žene i budu strastveni ljubavnici, moderni očevi koji kćerke prate na časove baleta, savjetnici za pubertetlije i po mogućnosti da još i dobro zarađuju. I pored svih napora da budu bolji ljudi, stalno im se prebacuje da ugrožavaju žene i da su zapravo svinje.

Njemačke muškarce bi neko mogao da žali. Mene podsjećaju na kineske reakcionare za vrijeme Kulturne revolucije koji su u svakoj prilici bili napadani i javno sami sebe kritikovali: da, već je jednom zloupotrijebio svoji šefovsku poziciju, pozvavši mladu praktikantkinju na ručak, već se jednom okretao za ženom uputivši joj neprimjereni kompliment.

Možemo i dalje da ih maltretiramo, kako bi iz njih istjerali i posljednji djelić muške prirode. Ali onda ne bi trebalo da se žalimo, ako nam uskoro više niko ne pridrži vrata, ne pomogne sa teškim koferom, ne uputi kompliment i ako muške kolege prestanu u nama da vide ženska bića. Ovo posljednje mi je posebno teško zamisliti, jer kao što Kinezi rado kažu: „Kad se tim sastoji od muškaraca i žena, svakodnevica nije tužna i siva.” Ali moglo bi i bez komplikovanja i da ne glumimo uvrijeđene djevojke zbog svake sitnice.

Mučno ćutanje

Nemojte pogrešno da me razumijete. Seksualni napadi, a pogotovo silovanja za mene nisu sitnice. Ali upravo o tome ćuti većina aktivistkinja i javnost. Ne čujem krik zbog potpuno anahrone slike žena koju su tokom masovnog doseljavanja u zemlju uvezli prije svega mladi muškarci. Ne čitam bijesne komentare zbog toga što se na nasrtanja na djevojke i mlade žene na bazenima, u međuvremenu gleda kao na nešto prirodno, i što je pritom jedina kontramjera uvođenje jednog dana sedmično samo za žensko plivanje.

U svakom slučaju ja mogu da se izvinim za moje tadašnje seksističke izjave upućene finansijskom savjetniku mladolikog izgleda, sa kojim sam u međuvremenu četrnaest godina u braku.

Žang Danhong je rođena u Pekingu i preko dvadeset godina živi u Njemačkoj.